Kad mi život smota ‘idro/ i kad bacin zadnje sidro
vezat će me moja cima/ u mistu di mora ima
piše: Marica Žanetić Malenica
„Evo morske žene“, kazala bi moja majka, kada bih mokre kose i s kristalima soli na potamnjeloj koži dolazila s plaže na ručak ili večeru u vrijeme djevojaštva i mojih velolučkih ljeta.
Sudbinska povezanost mora i mene posve je razumljiva i opravdana, kako porijeklom, tako i rođenjem. Volim te svoje korčulanske korijene i po ocu i po majci od kojih sam baštinila u krvi dva-tri zrna soli više.
Slijedom toga, i u hrani koju pripravljam soli uvijek ima malo pride. Slano, što volim slano, govorim ja, iako nikad nisam bila ni morska riba, ni školjka, ni zvijezda, ni koralj, ni meduza…, pogotovo ne sirena… Tek morska žena, ma što to značilo.
Ne znam kada su me prvi put bućnuli u more, ali vjerujem da je to bilo u prvoj godini mojega života, jer kuća mojih praroditelja, u kojoj smo i moja majka i ja rođene, bila je na obali, tik uz more. Na crnobijelim fotografijama iz pedesetih godina prošloga stoljeća vidim da sam, za razliku od tamošnje djece koja su učila plivati s tikvicama (oko pasa su im stavljali dvije veće suhe tikve povezane konopom), ja, gradsko dijete, imala plastično kolo, koje se i danas koristi.
Iako sam svako ljeto provela u rodnoj Veloj Luci (prvo u svojoj rodnoj kući, a potom u vikendici mojih roditelja) dogodilo mi se nešto apsurdno. Naime, ja otočanka (bodulka) proplivala sam, vjerovali ili ne, u rijeci. Jedno jedino ljeto, kad sam imala nekih pet godina, otišla sam nakratko u Hercegovinu, u mjesto Hum blizu Trebinja, s prijateljicom Ljiljom i njezinom obitelji. Tijekom tih nekoliko dana kupali smo se u hladnoj Trebišnjici, i ja sam se baš tu, iz meni neobjašnjivih poriva, pustila od kraja. Vjerojatno je tom mojem odlučnom iskoraku pogodovalo to što je uz obalu bilo dosta raznoga raslinja pa sam se, po potrebi, pridržavala za nekakav šaš i tako oslobodila dječjega straha od utapanja. Ne znam je li mi to more oprostilo, ali nema te rijeke, jezera, bazena, vode stajačice ili brzaka koji bi ga u mojemu životu nadomjestili.
Moja rodna kuća bila je nekih dvadesetak metara udaljena od mora i male plaže. Bila je to jedina plaža u samome mjestu, pa je uvijek na njoj bilo dosta kupača, osobito djece. Kako je moj gotovo jedini ljetni radni zadatak bio kupanje i sunčanje, u moru i uz more sam bila gotovo po cijeli dan. Ujutro, nakon doručka, Baba bi nas namazala maslinovim uljem da se ne ispečemo na suncu i prepustila morskim igrama bez granica.
Kada sam svladala vještinu plivanja, slijedili su novi izazovi: ronjenje, skakanje s mosta – mula (na noge, u balun, u sviću, na glavu, na leđa…) te izvođenje raznih vještina i vježbi poput: koluta naprijed i nazad (tumbula), ronjenja kroz nečije noge, stoja na rukama… More je bilo moja gimnastička dvorana, igraonica i skakaonica, moj bazen za plivanje raznim stilovima (ženskim, muškim, na leđa (škinu), na pasića …), moja kada za kupanje – moje prirodno stanište.
Majka nije bila osobito zagrijana za kupanje, pa ne pamtim da sam ikad vidjela da je smočila kosu ili zaronila. Plivala je ženskim stilom, polagano, reklo bi se gospodski. Žene su tada uglavnom nosile gumene kape za glavu, kojima su štitile kosu od svakodnevnog močenja. Sjećam se jedne plave kape, poput kacige, koju sam ja, slijedeć majčine upute da ne kvasim kosu svaki dan, također koristila. Međutim, to nije bilo duga vijeka, jer sam se po njoj razlikovala od domaće djece, što mi je bilo neprihvatljivo, a i nije mi se sviđala bilo kakva sputanost u mojim morskim akrobacijama. Maska je, pak, bila nešto drugo. Kada bih je se dočepala, rado sam ronila i pronicala u skrivene tajne jednog drugog, nepoznatog, nijemog i meni nestvarnog svijeta.
Otac je bio druga priča. Plivao je, skakao na glavu, ronio i, što je najvažnije, igrao se sa mnom u moru. Čučnuo bi ispod površine, a ja bih mu se popela nogama na ramena držeći se za njegovu glavu. On bi se onda naglo dignuo i zbacio me s ramena iza sebe u more. Što bi odskok bio dalji, to je moje veselje i ushićenje bilo veće (sada bi se reklo da mi je skakao adrenalin).
Kako sam rasla, more je u mojim očima postajalo sve romantičnije i sudbonosnije te dobivalo i druga značenja od onih iz ranog djetinjstva. Preseljenjem iz Sarajeva u Split postalo je i moja svakodnevica. O moru sam čitala i pisala stihove i školske uratke. Svjedočilo je mojim prvim simpatijama i poljupcima, tugovalo sa mnom pri rastancima, i onim ljetnim, i onim trajnim.
More je i danas neraskidivi dio mene – kao sjećanje na sve ono što mi je značilo u djetinjstvu (oaza za igru), u mladosti (oaza za ljubav) i kao nezaobilazna sastavnica mojega života u srednjoj dobi (oaza odmora). U ovim zrelim godinama ono je i nadalje moja oaza, ovoga puta oaza mira, u kojoj sam u ranim jutarnjim satima sama s njim, sama sa sobom, sama s galebovima, a opet, na neki čudan način, u vezi sa svima.
Cijeli život se ćutimo – to moje more i ja. Znam svoje fizičke granice i ono ih poštuje. Nikad nije iznevjerilo moje bezgranično povjerenje, pa mu još uvijek vjerujem, družeći se s njim kad god to mogu. Danas više ne bih mogla zamisliti život tamo negdje u unutrašnjosti. Čak i zimi, kad mu s kopna prijeti bura ili ga izneredi jugo, milujem ga pogledom, čekajući nostalgično toplije dane i onaj tako uzbuđujući prvi dodir s njim u proljeće. Pa iako fizički više nisam ona stara, već ova stara, moja ljubav prema moru to zasigurno jest.
I, kad bih kojim slučajem mogla birati smrt, bilo bi lijepo da i ona dođe – s pogledom na more.