piše: Filip Ćorlukić… iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Tih dana je u tvornicu poslom došao iz Sarajeva moj prijatelj Cvetković (Cvejo), koji je bio direktor Energoinvestove tvornice mjernih i regulacijskih uređaja.
Kad sam mu rekao da sam dao otkaz i da još nisam odlučio kamo ću, odmah mi je rekao da prijeđem u Energoinvest. Stan osiguran, veća plaća, zanimljiv posao u koji se odmah mogu uklopiti.
Zahvalio sam mu se i rekao da mi se nije lako odlučiti, te da bi mi najviše odgovarala neka tvornica papira, ili rafinerija nafte. Odgovorio mi je da razumije, ali ako se predomislim, da ako mu javim samo dan ranije da dolazim – čekat će me useljiv stan.
Kombinacije s Rozinom
Nakon duljeg razmišljanja želio sam provjeriti kakva je situacija u Zagrebačkoj tvornici papira. Nisam tamo nikad bio, ali znadem da se radi o jednoj od najstarijih tvornica, ali da je započeto s izgradnjom potpuno nove tvornice na novoj lokaciji.
Nazvao sam Rozina i on mi je rekao da je čuo za moj otkaz, pa ako nisam našao nešto što mi više odgovara da dođem u Indbiro, jer oni nemaju specijalistu za instrumentaciju. Rekao sam mu da bih radije radio u pogonu i pitao ga kakva je situacija u Zagrebačkoj tvornici papira. Ako bih tamo došao, mogao bih povremeno i njima pomagati u Indbirou. Rekao mi je da će razgovarati s direktorom tvornice Kvasničkom, pa će mi javiti. Nakon par dana me je nazvao i rekao da što prije dođem u Zagreb, pa ćemo skupa otići u tvornicu.
Zagrebačka tvornica papira
Kad sam doputovao, direktor Kvasnička nas je ljubazno primio. Obećavao mi je sve što sam mogao poželjeti, veću plaću i trosobni stan koji je tada bio u izgradnji, a prije toga privremeno dvosobni stan u nekoj novogradnji. Rekao je tajnici da u kadrovskom sektoru kaže da mi naprave rješenje da sam primljen u tvornicu, a kad sam ga dobio otišli smo bez da sam vidio tvornicu.
Rozin me je odveo na ručak u gradski podrum. U razgovoru mi je rekao da mu je žao tvornice, i da će je zahvaljujući Hazimu i “Nosonji” (tako je zvao Envera), koji je postavljen za šefa investicija, svi inženjeri, ali i ekonomisti i drugi službenici koji su došli iz drugih krajeva, vjerojatno brzo napustiti.
Kad god sam mijenjao poslove, uvijek sam bio pun optimizma, a ovaj put sam se osjećao nekako prazno.
Kolege u Maglaju su mi zavidjele što odlazim u kulturnu sredinu, a meni je bilo žao Maglaja. Prihvatio sam se rutinskih poslova, ali bez osjećaja da radim nešto korisno i i perspektivno – jer mi perspektiva tu više nije postojala.
Popravak mjenjača Chevroleta
Da bih se ipak nečim zabavio, odlučio sam se pogledati onaj pokvareni mjenjač Chevroleta. Otišao sam do Hazima i molio ga da mi dozvoli proučiti taj mjenjač. Rekao sam mu da sam popravio mnoge regulatore i druge komplicirane naprave, ali nemam pojma kako radi taj mjenjač. Vjerojatno ga neću moći popraviti, ali ga sigurno neću još više pokvariti. On se složio riječima: “Pa hajd’ Filipe možda nam se posreći da ga i popraviš”.
Mehaničari su demontirali mjenjač, donijeli ga u moju kancelariju i postavili na radni stol. Iznenadio sam se koliko je velik, bio je veći od motora moga Forda. Odmah sam počeo s demontažom, pokušavajući shvatiti funkciju pojedinih dijelova i sklopova. Kad sam skinuo jednu debelu ploču od sivog željeznog lijeva (gusa), na bloku mjenjača sam ugledao izvanredno fino brušenu površino, s mnogo malih otvora, koji su se nalazili na krajevima, na ploči poklopca udubljenih kanala. Bio je to sustav za cirkulaciju ulja.
Nasuprot toj površini iz bloka mjenjača stršala je osovina, koja je na kraju bila nazubljena za spoj sa zupčanikom motora, a na bloku nisam vidio nikakav način za vađenje te osovine. Dolazili su i automehaničari da vide što radim i čudili se svim onim dijelovima kakve nikada nisu vidjeli. Ni oni nisu imali nikakvu ideju kako da izvadim tu osovinu, niti čemu ona služi.
Preostalo mi je jedino da pomoću gumene cjevčice i dima cigarete snimim shemu tih provodnika ulja, a to sam radio nekoliko dana, ali nikako nisam uspijevao dobiti nekakvu logičnu shemu.
Za moj “popravak direktorova auta” je već od prvog dana vladalo veliko zanimanje i to ne samo u tvornici, nego i u gradu. Pričalo se da su neki čak i kladili.
I mene su mnogi pitali hoću li ga moći popraviti, a premda sam svaki put odgovarao da ja ne popravljam mjenjač, nego samo želim saznati kako “to čudo” radi, nisu mi vjerovali.
Iznerviran što ne mogu saznati sve putove kretanja ulja, uzeo sam veliki plastični čekić, pa u smjeru bloka udario onu nedemontiranu osovinu. Pomakla se prema unutra, a kad sam pogledao s druge strane, vidio sam da se iz one polirane površine pojavio kružni isječak kojemu ranije nisam uočio ni najmanjeg traga. Postavio sam lijevu ruku ispod tog isječka, pa čekićem lagano kuckao po onoj osovini sve dok mi na dlan nije ispao onaj kružni segment promjera oko 7 i debljine 1 cm. U otvoru koji se pojavio, ugledao sam uljnu pumpu. Klin kojim je zupčanik bio učvršćen za osovinu je ispao, pa se zupčanik slobodno vrtio oko osovine.
U trenutku sam shvatio da je to: to. Klin sam našao ispod zupčanika, učvrstio ga i brzo počeo sastavljati mjenjač, a kad sam to dovršio pozvao sam mehaničare da odnesu mjenjač i montiraju ga. Automobil je dugo stajao, pa su mehaničari “za svaki slučaj” promijenili ulje i temeljito očistili motor, a kad su montirali mjenjač nasuli su i u njega ulje i pozvali me.
Čekali su me i kad sam došao rekli su mi da ja pokrenem motor. Oprezno sam dao kontakt i motor brzo upalio. S izvjesnom dozom straha ubacio sam u brzinu i krenuo. Dok sam pravio krug ispred garaže, monteri i šoferi su skakali kao indijanci.
Zaustavio sam kola i pozvao neke da uđu, a zatim krenuo prema gradu, pa preko mosta u stari dio grada, dok na uzbrdici pored džamije nisam naišao veliko stado ovaca. Smanjio sam gas i automobil je stao. Motor je tiho brujao. Još sam malo smanjio gas i kola su krenula unazad. opet sam povećao gas i kola su stala, pa krenula naprijed polako se provlačeći kroz stado ovaca. Bio je to doživljaj kojega se i danas živo sjećam i nešto potpuno različito od vožnje moga starog Forda.
Dva dana kasnije, negdje pred kraj radnog vremena u kancelariju su mi ušli: sekretar Munib, šef služne održavanja inženjer Boro Primer, koji je na tom položaju zamijenio Envera i blagajnica. Držali su se nekako svečano.
Munib mi je na stol stavio Pohvalnicu radničkog savjeta za uspješan popravak automobila, a blagajnica novčanu nagradu u visini mjesečne plaće. Boro mi je predao putni nalog uz obrazloženje da je direktor odobrio tri dana službenog puta automobilom u cilju provjere. Na tom putovanju će mi se pridružiti on kao šef službe održavanja, jedan automehaničar i šef financijskog sektora Crnoković – ako se nešto desi pa nam bude trebao novac.
Bio sam zaista zbunjen. Do tada sam učinio mnogo složenije zahvate i to naglašeno korisne za tvornicu. Sređivanjem automatike izvanredno zahtjevnog i složenog velikog izmjenjivača topline sušnog dijela papir-stroja, kojim su ostvarivane znatne uštede pare. Zatim puštanje u rad automatike parnih kotlova i mnogo ostalog, neusporedivo složenijeg, ali za tvornicu i korisnijeg o popravka ovog mjenjača. No, nikad me nitko nije ni usmeno pohvalio. Jednostavno: radio sam svoj posao. A ovo?! Premda izrazito nekorisnije od svega što sam radio u tvornici, podiglo mi je popularnost izvan svih očekivanja. Žao mi je što nisam sačuvao onu pohvalnicu.
Na put smo krenuli već sutradan ujutro. Ne sjećam se kamo smo sve lutali. Znam da smo bili u Osijeku, zatim smo u Slavonskom Brodu umjesto prema Bosni, krenuli prema Zagrebu. Motor je bio izrazito tih i uopće nisam imao dojam velike brzine. Kod 100 km/h automobil je tiho plovio, mirnije nego kad sam vozio Ford 30 km/h.
U to je vrijeme osim Mercedesa maksimalna brzina automobila oko 140 Km/h, a ja sam ih lako pretjecao brzinom od 180 km/h.
Kad smo se vratili ostalo mi je samo da čekam poziv iz Zagreba.