PROŠIRIVANJE AKTIVNOSTI

piše: Filip Ćorlukić… Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”

Dr. Čalić je postavljao jasna pitanja, a oni su petljali oko nerealnih cijena papira, koje određuje država, kao i o velikim obvezama oko izgradnje nove tvornice. Olga je govorila o tehničkim poteškoćama i primitivnim uvjetima rada, dok sam ja na Čalićevo pitanje prvo prikazao suvremenu opremu na postrojenju.

Rekao sam tko sam i odakle sam došao, pa naglasio da uopće nemam instrumentaraca za održavanje. Za dvojicu dobrih stručnjaka iz Maglaja, koji bi željeli doći u Zagreb, tvornica još nije uspjela osigurati stanove. Ako oni ne dođu, kad odu finski stručnjaci ja sam jednostavno neću biti u stanju održavati postrojenje.

Čalić je pozorno slušao, a na kraju je rekao da smo od svih jedino nas dvoje inženjera iznosili prave probleme. Kad je ustao da ode, Kvasnička ga je pozvao na ručak, a on je rekao da nema vremena i otišao.

Sutradan je o toj posjeti u Vjesniku objavljen kratak članak u kojemu se govori samo o tomu da je u Tvornici izgrađeno najsuvremenije postrojenje za proizvodnju papira, ali da će se uskoro pojaviti teškoće u radu jer tvornica još nije uspjela osigurati stručnjake za održavanje uređaja za automatizaciju i ostalu instrumentaciju. Akcija je odmah pokrenuta, pa su ona dvojica već nakon malo više od mjesec dana doselili u Zagreb. Kada iz vrhova vlasti dođe opomena, uvijek su se našla rješenja za “neriješive” probleme. Matija Ileković je ubrzo podnio otkaz, a na njegovo mjesto je postavljen Jura Kos.

Simpozij u Poreču

Na simpozij u Sloveniji o proizvodnji papira, Kvasnička je poslao je samo mene. Skupu su prisustvovali predstavnici svih tvornica celuloze i papira, a glavni referat je održao ing Ružić. Bilo je još nekoliko predavača. Ja nisam imao namjeru govoriti, ali kad sam čuo kako “kruže” oko glavnih problema, ipak sam se javio za riječ. Govorio sam o nužnosti modernizacije starih, ali i o teškoćama rada na suvremenim postrojenjima, posebno što se tiče automatizacije. Budući da je prema mojoj procjeni na postrojenjima zastupljeno čak oko pedeset različitih proizvođača mjernih i regulacijskih uređaja, to stvara velike teškoće u održavanju, pa sam predložio da se unaprijed opredijelimo na manji broj proizvođača.

Osnivanje Centra za automatizaciju

Nakon moga izlaganja rasprava se vodila uglavnom oko tih problema i konačno je zaključeno da s konkretnim prijedlogom odem na prvi sastanak Poslovnog  udruženja industrije celuloze i papira, pri Saveznoj privrednoj komori u Beogradu.

Otputovao sam skupa s komercijalnim direktorom gospodinom Bašićem, koji je u Udruženju stalno zastupao našu tvornicu. Nakon što sam izložio problematiku, svi su se prisutni složili da je potrebno poduzeti nešto konkretno, pa je direktor slovenske tvornice papira Slatkogorska  Poglej predložio da se pri Zagrebačkoj tvornici papira osnuje Centar za automatizaciju i industrijska mjerenja, koji bi organizirao specijaliziranu radionicu za servisiranje pogonskih mjernih i regulacijskih uređaja, kao i servisiranje laboratorijske opreme. Uz to bi trebao razraditi program za sužavanje izbora isporučitelja opreme za izgradnju novih i modernizaciju postojećih postrojenja. Prostorije i stručni kadar bi osigurala ZTP, dok bi ostale tvornice trebale osigurati financijska sredstva za nabavku opreme za radionicu. Ja sam postavljen za šefa Centra.

Olga Ulrih i ja napisali smo knjigu

To je i usvojeno, pa je krajem svibnja UO ZTP-a donio odluku o osnivanju Centra.  Kvasnička je bio oduševljen, a budući da u Jugoslaviji ni na jednom od naših jezika nije bilo nikakve stručne literature, upitao me je da li bismo Olga i ja mogli napisati nekakav priručnik. Pristao sam i dogovorio se s Olgom, pa smo do kraja zime dovršili dvije knjige. Jednu za proizvodnju papira, a drugu za proizvodnju celuloze. Tajnica Vera je to sve ispisala na posebnom papiru za šapirograf, pa je načinjeno mnogo kopija. Svi su poslovođe i operateri dobili po primjerak, a po jedan par je poslan i svim tvornicama celuloze i papira. Posla je bilo puno ali smo ga rutinski dobro obavljali.

Uspješno prdavanje na seminaru JUREMA

Poslovođe na Zavrtnici su se u početku odupirali inovacijama, a kad su uvidjeli da od toga imaju koristi i da ne kontroliramo njih, nego rad postrojenja, počeli su spremno surađivati. Vrlo brzo nakon dolaska u Zagreb počeo sam se sve više uključivati prvo u pripreme za seminar JUREMA, a kasnije i šire u djelatnosti Društva inženjera i tehničara (DIT). Na seminaru sam održao predavanje s temom da se uz ispravno projektiranje primjene, s uspjehom mogu koristiti i najjednostavniji automatski regulatori. U tu sam svrhu odabrao prikaz opreme sušnog dijela papir mašine primjenom jednostavnih regulatora koje je proizvodio sarajevski Energoinvest. Ugodno sam se iznenadio kad sam uskoro od direktora Energoinvesta Bluma dobio pismo zahvale, kojemu je bio priložen i iznos novca u visini moje mjesečne plaće.

Pozvao me Čalić

Tajnica Vera mi je rekla da je zvao drug Čalić i da je poručio da sutradan u deset sati dođem kod njega. Ured mu se nalazio u zgradi današnjeg Sabora RH i kad sam portiru rekao kamo želim ići, on me je nakon telefonske provjere uputio na sprat i rekao broj sobe. Prolazeći dugačkim hodnikom na vratima sam vidio brojna imena članova Savjeta, a sad se sjećam samo imena Anke Berus.

Kad sam pokucao i ušao našao sam se u sobi tajnice, koja me uvela u veliku Čalićevu sobu, bogato namještenu stilskim namještajem i velikim debelim tepihom na podu. Kad sam ušao on je ustao od stola i s ispruženo rukom me pozdravio:

“Zdravo drug Bosanac, hvala ti što si došao. Pripremam jedno izlaganje za Plenum CHSKJ o nestručnoj, formalističkoj podjeli ekonomskih jedinica u poduzećima, čime se umanjuje ukupna ekonomičnost, ali i odstupa od izvrsnih ideje koje su Stari (Tito) i Kardelj dali o samoupravnom sistemu. Mika Špiljak je podjelu na ekonomske jedinice shvatio potpuno pogrešno i u Hrvatskoj oko toga stvara veliku zbrku. Ja znadem teoriju, a što se tiče prakse tu trebam tvoju pomoć. Ali hajde prvo da popijemo kavu i popijemo po čašicu dobre rakije”.

Napisao sam opširan članak  a kao primjer sam uzeo kombinat tvornice celuloze i papira. Nacrtao sam i shematski prikaz takve visokoautomatizirane tvornice, a dodao sam i primjer kompjuterski vođene.

Iz svega je bilo potpuno jasno da se takva tvornica ne može proizvoljno dijeliti na ekonomske jedinice. Bio je oduševljen i dugo smo razgovarali o modernizaciji industrije…

104.- Proširivanje strućnog obrazovanja.

Mi stručnjaka nismo imali, pa sam Čaliću predložio da osnujemo zajednički postdiplomski studij Tehničkog i Ekonomskog fakulteta pod nazivom: “Tehnika i ekonomika automatizacije”. Ne samo da se odmah složio, nego se i prihvatio pokroviteljstava tog studija. Mene je proglasio organizacijskim sekretarom i zadužio da s dekanom Tehničkog fakulteta prof. Hrvojem Požarom i šefom katedre prof. Vladimirom Muljevićem riješim organizacijske pojedinosti, a on će to riješiti s dekanom ekonomskog fakulteta.

Krajem godine sam prisustvovao svečanom otvaranju. Govorio je prof. Muljević i spomenuo je sve koji su na bilo koji način pomogli u pripremama,  a mene nije ni spomenuo. Mislim da je bio uvrijeđen što asmmjanorganizirao nešto, što je po njegovom mišljenju njegovo stručno područje, a i što samnga dan ranije uvrijedio, rekavši mu da je nepotrebnim uključivanjem u predavanja vrlo složene matematičke teorije automatske regulacije program nepotrebno opterećen.

Dvije godine kasnije ipak me je pozvao da u njegovom  prisustvu održim završno predavanje. Budući da je i ambiciozna kolegica Olga Ulrih, koja je radila u institutu Rade Končar također pohađala taj studij, znao sam što i kako im se predavalo. Stoga sam se odlučio za prikaz dinamike rada složenog PID automatskog regulatora, bez korištenja bilo kakve matematike. Bio je to takav prikaz da je svaki od slušatelja zapravo u mislima mogao vizualizirati rad regulatora.

Kad sam završio između slušatelja  je ustala inženjerka Iva Miljan i izjavila: “Kolega Ćorlukiću, dvije smo godine slušali mnogo toga o automatskim regulatorima, ali sam tek sada shvatila kako regulator zapravo radi.” – što je popraćeno snažnim aplauzom ostalih postdiplomaca.

Dušan Čalić: prijatelj – kao iz fantazije.. Od svih koje sam upoznao u Zagrebu, Dušan Čalić imao posebno mjesto. Bio je osebujna ličnost. U susretu s direktorima tvornica znao je biti vrlo grub i mnogi su ga se bojali, ali se znao ponašati i kao pravi prijatelj. Sprijateljili smo se već kad sam ga prvi puta posjetio. Prešutno. On me je tada po običaju “važnih drugova” odmah oslovio s “ti”, što sam ja uzvratio. Nije me oslovio imenom ni prezimenom, nego: Bosanac, a kasnije me je često nazivao i Skojevcem. Budući da sam znao da ga prijatelji zovu Cule i ja sam ga tako zvao.

Povremeno sam odlazio kod njega, a on me je primao i kad je imao druge, visoko pozicionirane službene posjetitelje. Predstavio me kao suradnika i uključio u razgovor, a oni su me prihvaćali kao starog partijskog druga i razgovarali o temama, zbog kojih sam često osjećao strah.

Životna ponuda!- Krajem 1962. g. Čalić mi je poručio da dođem, jer moramo se moramo dogovoriti o nečemu važnom. Kad sam došao rekao mi je da Ministarstvo vanjskih poslova traži čovjeka za kulturu, kojega bi poslali u Južnu Ameriku. On je predložio mene. To su prihvatili. Ali su od njega tražili da me šire provjeri, jer da mi svi do stričeva i ujaka moraju biti “partijski čisti” – kako je rekao. Dok je to govorio prvo sam bio iznenađen, a onda me je zahvatio paničan strah, zatim i snažan osjećaj izazova: prihvatiti, ili ne prihvatiti?!

Morao sam odbiti.- Otac mi je proglašen zločincem i leži u zatvoru, a oni zatraže “partijsku čistoću” sve do stričeva u ujaka. To je jedinstvena ponuda potpuno novog života, a smijem li prihvatiti? Imao sam  dojam da sam u velikoj, dubokoj fotelji na neki način propao sve do poda. Dok sam šutio i razmišljao on me je znatiželjno gledao, a onda sam se odlučio i bojažljivo rekao da mu zahvaljujem na toj divnoj ponudi, ali da je na žalost ne mogu prihvatiti.

“Šta je, nisi se valda prestrašio?. Vama se Bosancima može koješta prigovoriti, ali niste kukavice. Znam da ne znaš španjolski, ali si dovoljno tvrdoglav da to naučiš.”.

Podigao sam pogled prema njemu i počeo mu oprezno pričati: “Nisam se ja Cule uplašio posla, nego uvjeta da mi cijela rodbina mora biti partijski čista. Ti misliš da sam ja član partije. Ne samo da nisam, nego sam sin čovjeka koji je osuđen kao narodni neprijatelj i sada u Zenici služi kaznu od 20 godina.”.

Neočekivano reagiranje!- Na to je on ustao, uperio prst u mene i ljutito povikao: “Ti se bezobrazan. Zašto ne vadiš oca iz zatvora?”. Zatim je sjeo, podigao slušalicu i počeo birati nekakav broj na telefonu. Tad sam se zaista prestrašio, jer nisam znao koga želi nazvati. No kad je uspostavi vezu, prvo što sam čuo bilo je: “Zdravo druže Joža, kako si, nismo se dugo čuli.”, a onda je nastavio: “Slušaj Joža. Ovdje je kod mene jedan drug inžinjer, taj drug nama treba, a posebno treba meni. Taj drug ima budalastog oca, kojega si ti strpao u zatvor i sad je u Zenici. Molim te pusti ga, a ja i ovaj drug ti garantiramo da njegov budalasti otac kad izađe iz zatvora neće ništa laprdati.”.

Slušajući nisam vjerovao samom sebi što to čujem. On je još malo pričao, a kad je spustio slušalicu, rekao mi je da je govorio sa Saveznim sekretarom za pravosuđe Josipom Hrnčevićem i da će me on primiti prekosutra u deset sati, pa da otputujem u Beograd i da mu sve ispričam, a Joža će sve riješiti.

Kod Saveznog sekretara za pravosuđe.- Nije mi bilo teško dobiti formalni putni nalog za odlazak u Poslovno udruženje u Beogradu.  Kad sam ušao u ured saveznog sekretara, uz njega je bio još jedan čovjek. Ljubazno su me primili i razgovarali smo skoro dva sata. Rekao sam im da imam tekst presude, po kojoj je osuđen po četiri točke. Na smrt je osuđen zbog ubojstava odbornika Ilije Mlinara, što je vrhovni sud BiH kasnije dokinuo. Rekao sam im također za osudu po tri točke sigurno znadem da nije kriv, a da mi je jedino nejasna osuda za špijunažu, po kojoj je pravomoćno osuđen na 20 godina zatvora. Rekao sam im da su šef policije Bauer  i ustaški stožernik negdje do početka 1942. stalno zatvarali nevine građane, što je bilo uzrokom opće nesigurnosti pa je otac otišao U Zagreb šefu sigurnosti Tuzlaku Anti Štitiću i molio ga da nešto poduzme. Oba su odmah bili smijenjeni, a Štitić je od oca zahtijevao da mu pod tajnim imenom Nikola Tkalčić šale pismene izvještaje u ponašanju vlasti. Ta su pisama poslije rata pronađena i na temelju njih je osuđen na 20 godina. Rekao sam im da to ne razumijem, jer on je špijunirao ustaške vlasti, a ne partizane.

Hrnčević se na to nasmijao i rekao da je špijunaža – špijunaža. Sve da je špijunirao Hitlera u korist Pavelića to je špijunaža, a za špijunažu se sudi.

On je od prije rata poznavao oca, pa me upitao da kako to da se tvrdi mačekovac i anglofil odlučio pomagati ustašama, a preko njih i Nijemcima. Odgovorio sam mu da sam ga i ja to pitao, a da mi je on rekao da Hrvatska ima samo dva velika neprijatelja: sovjete i naciste, s time da su sovjeti opasniji, pa da pomaže Nijemcima da pobijede Sovjete, a da ce nacisti i tako izgubiti rat od Engleza i Amerikanaca.

On se malo zamislio, a onda nekako više za sebe izgovorio: “Stipe je bio pametan čovjek, šteta što nije bio s nama”. Odgovorio samu da nije mogao, jer su partizani onda bili tijesno povezani sa Sovjetima. Na kraju mi je rekao da napišem Žalbu Saveznom sekretarijatu za pravosuđe, da spomenem sve ovo što sam njemu govorio i da će oni sve riješiti. Napisao sam Žalbu na četiri lista papira i čekao što će biti.

Pismo Vrhovnog suda BiH.  Nakon  par mjeseci dobio sam pismo od zagrebačkog SUP-a (policija) da dođem kod njih. Pisalo je ime osobe i broj sobe. Takav je poziv uvijek neugodan pa sam odmah otišao. Primio me je jedan lijepo odjeven mlađi čovjek i čim sam ušao digao se sa stolice s ispruženo rukom na pozdrav. Rekao je da mu je drago što sam došao tako brzo i upitao jesam li za kavu i konjak. Odgovorio sam mu da je ovakav poziv uvijek neugodan, pa da prvo želim  znati zašto me je pozvao, a onda možemo popiti kavu.

Odgovorio je da je i njemu neugodno, pa je naručio i kavu i konjak, koje je jedna djevojka vrlo brzo donijela. Ispio je pola čašice konjaka, a onda mi je rekao da je dobio dopis od Vrhovnog suda BiH, u kojemu piše da ja nemam pravo pisati žalbe, te da to mora učiniti moj otac – i to ne Saveznom sekretarijati za pravosuđe, nego njima. Zatim mi je rekao da trebam potvrditi potpisom na tom dopisu da sam ga primio, ali da mi ne smije dati da ga pročitam, pa ga je presavio tako da je prekrio tekst i pružio mi ga da potpišem na onom praznom dijelu. Ja sam ga odlučno pogledao u oči i rekao da nipošto ne želim potpisat nešto što nisam pročitam, jer da možda i mene žele uvući u nekakve neugodne okolnosti.

Povukao je dopis ispred sebe i rekao da ne zna zašto su to tražili, ali da “oni tamo” nisu zabranili i da mi on to pročita i smiješeči mi se upitao me želim li da mi to sve pročita. Pristao sam, a dok je čitao ja sam ga pažljivo promatrao, nastojeći shvatiti da li čita ili je to možda naučio napamet. Kad je pročtao, upitao me je hoću li potpisati.

Podpisao sam, ispio konjak, pozdravio se s njime i otišao.