Sven Adam Ewin
U tvome oku naselile se ptice;
Danju je puno zeba i golubova;
Pod vjeđama ti cvrkuću lastavice;
Tvoje je oko – ptičja kuća iz snova.
Kad jutro svane – ptice ka nebu kreću,
A kad zanoći sve one natrag hoće.
Reci mi draga, kamo s večeri slijeću?
U kojem dijelu tijela – ptice ti noće?
I ja bih rado jedno maleno jato.
Pa da ih čuvam u oku… No da skratim,
Bar jednu pticu ukrao bih ti. Zato
Postanem sokol… I tvoje ptice pratim.
Gle, nad ulazom – preslatka ptičja sjena!
Ne da mi ući ptičica raskriljena.
Maistorski napisano!