piše: Filip Ćorlukić… iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Za razliku od ograničenih mogućnosti djelovanja izvan tvornice u Maglaju, ovdje mi se ta mogućnost višestruko proširila.
Preko seminara JUREMA, Društva inženjera i tehničara-a i fakultetâ stekao sam mnoge prijatelje i suradnike. Daleko bolje nego i u Beogradu, gdje je sve bilo više na razini organiziranja formalnih stručnih tijela, u Zagrebu je brzi razvoj suvremene tehnike industrijskih mjerenja i automatizacije već ostvarivao konkretne rezultate.
U odjelu za mjerenje i automatizaciju poduzeća Braća Kavurić, koji se kasnije izdvojio u samostalno poduzeće pod nazivom ATM (Automatizacija i tehnika mjetrenja) radio već niz izvrsnih stručnjaka. Tu je bio i Institut Rade Končar, a Fakultet za Strojarstvo i brodogradnju i Elektrotehnički fakultet imali su odjele za mjerenje i automatizaciju – da spomenem sam neke.
Pripremajući seminare, ali i po drugim pitanjima povremeno smo se sastajali u prostorijama DIT-a (Društvo inženjhera itehničara) u Berislavićevoj ulici. Na tim sam sastancima i u zajedničkom radu ponovno sreo fizičara Josipa Lončarića iz Instituta za naftu, kojega sam upoznao još ranije, dok je radio u Goraždu. Spomenut ću još Marjana Brezinšćaka, stručnjaka za mjerne jedinice te mladog i perspektivnog inženjera Rafaela Schmitbauera i iz ATM-a. S tom sam se trojicom brzo sprijateljio, a ostali smo u vezi i kasnije. Seminare je vodio prof. Muljević, pri čemu se nije mnogo osvrtao na sadržaj izložbe na velesajmu, a nama je to bilo vrlo važno.
Organiziram Izložbu na Velesajmu.- Stoga je u pripremama za seminar i sajamsku izložbu 1963. na sastanku dogovoreno da ja vodim kompletnu organizaciju izložbe mjernih i regulacijskih uređaja. Budući da je Čalić i te godine trebao držati uvodno predavanje na seminaru, s njim sam dogovorio tematiku, a tom mi je prigodom rekao da u njegovo ime odem na televiziju pa da o problematici primjene mjernih i regulacijskih uređaja organiziramo “okrugli stol”, na koji trebam pozvati i prof. Muljevića i direktora ATM-a Zambelija. Emisija i trajanju od pola sata uživo je prikazana na TV četvrti dan održavanja sajamske izložbe. O tomu su pisale i novine.
Na izložbenom prostoru ATM-a sam imao uređenu prostoriju za razgovor s posjetiteljima. Tu sam primao i vodio uz izložbene prostore svih izlagača mjernih i regulacijskih uređaja visokopozicionirane savezne u republičke političare – od Kire Gligorova do Vladimira Bakarića. Po završetku sajma u večernjim vijestima na TV je rečeno da je te godine to bila najbolja izložba VS. Novine su također o tomu pisale.
Stručne komisije.- U okviru Saveznog izvršnog vijeća djelovalo je niz stručnih komisija, a već krajem prve godine moga dolaska u Zagreb postao sam članom stručnih komisija, za automatizaciju, primjenu radioaktivnih izotopa u industriji i komisiji za mjere i dragocjene kovine, pa sam povremeno putovao u Beograd na sastanak neke od tih komisija. Marjan Brezinšćak je bio vrlo aktivan u Zavodu za mjere i dragocjene kovine u Zagrebu, a pisao je i putem zagrebačkog nakladnika Tehnička knjiga objavljivao knjige iz tog područja.
Politehnička biblioteka.- S njima je dogovorio da pokrenu Politehničku biblioteku, a meni je predložio da napišem prvu knjigu za tu biblioteku. Pristao sam napisati knjigu o mjerenju temperature u industriji, a budući da sam bio prilično zauzet, knjiga je objavljena tek 1965. godine. U to je vrijeme Vlatko Dabac radio na pripremi velikog njemačko-hrvatskog tehničkog rječnika, pa me je uzeo kao suradnika za tehničke riječi u industriji celuloze i papira.
Moj ugovor s Plivom. –Početkom 1962. su me pozvali u Plivu. Imali su problema s instrumentacijom, pa u me pitali da li bih im mogao pomoći. Obišli smo pogone i ja sam im rekao da pristajem voditi posao, ali da za neposredni rad potpišu ugovore o djelu s Mujom i Edom. Pristali su posao je uspješno obavljan. U svibnju mi se rodio sin pa sam i kod kuće imao više posla, a uz ostale poslove nisam imao dovoljno vremena za snažnije angažiranje u Plivi. Stoga sam im predložio da za stalno uposle fizičara Aleksandra Paraščića, s kojim sam već bio razgovarao.
Odlazak u drge tvornice.- Bilo je dosta i drugih putovanja. povremeno su me zbog nekih problema pozivali u ostale tvornice odlazio sam i u Maglaj. Najzanimljiviji mi je bio odlazak na puštanje u pogon nove tvornice celuloze i papira u Ivangradu, u Crnoj Gori. Direktor tvornice je bio moj prijatelj iz Maglaja inženjer Đoko Bulatović. Budući da sam se želio bolje upoznati s tim postrojenjem, Kvasničku mi je dozvolio da ostanem nekoliko dana.
Odklanjanje kvara telefonski. Nekoliko mjeseci kasnije nazvao me je Đoko i molio me da hitno dođem u Ivangrad, jer je otkazala automatika na kuhaču i postrojenje stoji. Budući da mi nije mogao reći nikakve pojedinosti rekao sam mu da pozove poslovođu instrumentaraca. Kad je ovaj došao i kad mi je dao sve podatke koje sam tražio, u glavi sam vizualizirao shemu postrojenja i upitao poslovođu je li provjerio ispravnost ventila za crni lug. Odgovorio je da je bio mali remont i da je sve provjereno. Rekao sam mu da po onom što mi rekao taj ventil ne radi i da ga odmah skinu i provjere. On se bunio rekavši da bravari neće htjeti skidati taj ventil, jer su ga i u remontu skidali. Rekao sam mu da preda slušalicu direktoru, kojemu sam rekao da skupa s poslovođom ode u pogon i zapovijedi bravarima da skinu ventil. Ako je ispravan ja dolazim u Ivangrad. Đoko se javio nakon par sati radosno uzvikujući: “Filipe ti si čarobnjak. Popravio si fabriku preko telefona”. Zahvaljivao je govoreći da ne zna kako bi mi zahvalio. Rekao sam mu da je i meni drago, a posebno što nisam morao dolaziti ovako nabrzinu, te da ću rado jednom doći u posjetu.
Nekoliko dana kasnije dobio sam kuvertu i u njoj nekakvi računi, novac za sedam dnevnica i za karte za put zrakoplovom. Ne znam kako je to knjigovodstvo riješilo, a posebno kako su došli do karte koja je bila na moje ime.
Kolege su me stalno nagovarale da prijavim doktorat, a kad sam dobio srebrenu medalju na izložbi pronalazaka u Bruxellesu uvjeravali su me da bi to bila dobra teoretska osnova. Konačno sam pristao. Za voditelja mi je određen prof. Muljević, a za mentora prof. Černelč sa strojarskog fakulteta, izvrstan matematičar.
Pratio sam odrastanje djece.- Pored svega čime sam se bavio, bilo je zanimljivo pratiti odrastanje djece. Vesna je pametna i dobra djevojčica, a sin Mirko je već počeo govoriti. Ostao mi je u sjećanju način kako je ovladavao logičnim zaključivanjem. Kad sam kupio automobil odveo sam ga dalje da mu ga pokažem. On je ćućnuo pored jednog točka, pokazao rukom prema njemu, a zatim pogledao prema meni i rekao: “Noga”. Odgovorio sam mu da to nije noga nego točak, na što se on premjestio do drugog točka, pokazao ga rukom i opet rekao da je to noga. To je učinio s ostalim kotačima, a kad sam mu isto odgovorio on se malo zamislio, pa ušao u kola i počeo ih razgledavati.
Ja bih to zaboravio da me nekoliko dana kasnije kad sam došao s posla nije uzeo za ruku i doveo do mace koja je ležala na kauču, pokazao na njezinu nogu i rekao: “Točak”. Shvatio sam da je po njegovoj logici to što automobil ima četiri “noge” da su to točkovi, pa da su i macine četiri noge, zapravo točkovi. Protumačio su mu razliku između nogu i točkova, a on me je pažljivo promatrao. Više nije bilo problema.
Pogrešna procjena.- Prve godine nakon dolaska u Zagreb godišnji odmor smo proveli u tvorničkom odmaralištu u Puli. Tada se tamo izvanredno povoljno mogao kupiti stan. Moja je mjesečna plaća tada iznosila 75.000 dinara, a Pavlović je kupio trosobni stan u staroj zgradi za samo 90.000 din. Nagovarao je i mene da kupim, ali se ja nisam želio vezati za uvijek isto mjesto, nego sam želio godišnje odmore provoditi u različitim mjestima. Već dugo sam svjestan koliko sam tada pogriješio.
Potres u Skoplju.- Od svih godišnjih odmora u sjećanje mi se najviše usjekao onaj na Prespanskom jezeru 1963. Bili smo smješteni u jednoj velikoj prostoriji sindikalnog odmarališta. Bilo je lijepo dok me jedno jutro nije probudio nekakav tutanj. Otvorio sam oči u ugledao kako se na stojećoj vješalici u uglu sobe njiše naša odjeća. Bio je to veliki potres u Skoplju. Cijeli dan smo na tranzistorskom radiju slušali izvještaje i prema onomu što smo čuli u predjelu Vodno gdje je bila kuća Olginih roditelja nije bilo većih razaranja.
Tek nakon dva dana uspostavljena je autobusna veza sa Skopljem, pa smo odmah krenuli na put. U Skoplju smo proveli tjedan dana i sâm sam stalno obilazio grad. Razaranja u nekim dijelovima grada zaista su bila strašna. Zanimljivo je da su velike državne zgrade, kao banka npr. one koje su izrađene od velikih četvrtastih kamenih blokova naviše stradale, dok su ciganske kuće na Topan Maali ostale nedirnute. Vidio sam trokatnicu kojoj su donji katovi “propali” u zemlju – kako se pričalo. No, nisu propali nego su se zidovi između prozora polomili, pa se treći kat vidljivo neoštećen spustio. Jednoj kući je potpuno srušen dio okrenut prema ulici. Kao da je odsječena i vidio se samo zid na kojemu je visila slika nekog sveca.
Pričalo se da je pljačka počela odmah nakon što se zemlja prestala tresti, te da su vojska i policija ubijali pljačkaše na licu mjesta. Ne znam je li to istina, ali je to očigledno ulijevalo strah. Jednom sam išao od željezničke postaje prema gradu i sa desne strane ulice na trotoaru ugledao mnogo rasutog zlatnog nakita koji su ispao iz izloga polusrušene prodavaonice. No svi su prolaznici daleko zaobilazili tu hrpu, premda u blizini nisam vidio policajca koji bi to čuvao.