piše: Filip Ćorlukić…Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Kad sam došao u poduzeće Sekardi mi je zadovoljno rekao da mi je osigurao izvrstan posao nadzornog organa na izgradnji nove rafinerije u Bosanskom brodu. Nadzor je dobilo zagrebačko poduzeće Ingradinvest, a budući da oni nisu mogli naći stručnjaka za instrumentaciju obratili su se njemu, pa im je Industroprojekt u za nas vrlo povoljnim Ugovorom iznajmio mene. Da bih stalno mogao imati dnevnice, svaki mjesec trebam doći u Industroprojekt, formalno radi podnošenja izvještaja i tada uzeti novi putni nalog po kojemu imam i pravo na naplatu putnih troškova vlastitim automobilom. Prema Ingradinvestu nemam nikakvih obveza, a sva novčana primanja primam na blagajni Industroprojekta.
U Bos. Brodu sam počeo raditi početkom svibnja 1967. godineavši u rafineriju javio sam se tehničkom direktoru Đoki Buriću, a on me je proveo kroz radilište, gdje su radovi bili u punom zamahu. Zatim smo skupa otišli na sastanak radne grupe, gdje sam upoznao predstavnika talijanskog isporučitelja opreme gospodina Colomba, predstavnike montažera opreme, šefa Ingradinvestove nadzorne grupe, a tu je bio i moj poznanik iz ATM-a inženjer Božo Vučićević. On je bio šef grupe ATM-ovih montažera instrumentacije.
Dogovorili smo se da svoj ured smjestim u njihovoj baraci koja se nalazi ispred glavnog ulaza u rafineriju. Posao je bio zanimljiv, a s Božom i njegovim radnicima sam izvrsno surađivao. U početku sam stanovao u hotelu, da bih kasnije pronašao sobu u privatnom smještaju. Budući da se na montaži radilo u dvije smjene, pa sam nekada morao dolaziti i nakon normalnog radnog vremena, dogovorio sam se s Božom da mi nabave krevet, pa sam se uselio u moju radnu sobu. Krevet sam smjestio uz zadnji zid, iza radnog stola smo postavili zavjesu koja je po danu bila navučena.
U rafineriji je radio i inženjer Drago Milošević, kojega sam poznavao još iz vremena mojih gimnazijskih dana u Derventi, a moj gimnazijski kolega inženjer Nikola Milošević bio je predsjednik općine u Bos. Brodu, tako da sam imao društvo i izvan radnog vremena. Njegov je otac, bivši HSS-ovac, poslije rata bio predsjednik Mjesnog odbora u nekom selu blizu Bos. Broda, pa su njega u njegovu suprugu 1946. ubili križari. Tako je Nikola stjecajem okolnosti postao članom Partije. Nije bio karijerist, ali je “po ključu” po kojemu se na sve važne dužnosti ravnomjerno raspoređuju pripadnici sve tri narodnosti Nikola kao Hrvat dobio mjesto predsjednika općine. Bio je i član Skupštine BiH, a kasnije je premješten u Sarajevo kao član Izvršnog vijeća (Vlade BiH).
Prigodom mojih svakomjesečnih dolazaka u Zagreb, nakon što sam uzeo novi putni nalog i dnevnice, obično sam se jedno vrijeme zadržavao s kolegama iz Celprojekta i kod Jože Lončarića. Jožu je zanimalo kakva je situacija u rafineriji i da li bih mu mogao osigurati posjetu, jer bi on mogao ponuditi jedan američki kompjuterski program za praćenje proizvodnje. Kad sam se vratio u rafineriju razgovarao sam s tehničkim direktorom Đokom Burićem. On je odmah pokazao naglašeno zanimanje za taj suvremeni način praćenja proizvodnje, pa je veza brzo uspostavljena. Potpisan je ugovor, a Joža je odredio inženjere Milana Badovinca i Franju Čataja da počnu sa tehnološkim i energetskim snimanjem rafinerijskih pogona, a rafinerija je trebala odrediti stručnu osobu koja će preuzimati taj posao. Instrumentacija u postojećim pogonima bila je već zastarjela, a organizacija održavanja neodgovarajuća.
Za nova postrojenja rafinerija je uposlila tri mlada inženjera početnika, koji su sa mnom pratili izgradnju i učili, pa ni jedan od njih još nije bio pogodan za rad s Industroprojektovim inženjerima. Stoga sam smatrao da bi za taj posao najviše odgovarao Inženjer Drago Milošević. Njega je par godina ranije rafinerija poslala na tromjesečnu instrumentarsku praksu u Njemačku, da bi ga po aktualnoj potrebi kasnije odredili za šefa energane. No u bezpoštednoj borbi za radna mjesta, uskoro ga je na tom mjestu naslijedio kontroverzni inženjer Filagić, a Dragu su rasporedili na neatraktivno radno mjesto šefa službe tehničke sigurnosti. On je nadprosječno dobro poznavao ne samo energetiku i instrumentaciju, nego i cio proces proizvodnje, pa sam tehničkom direktoru njega predložio da on od strane rafinerije preuzme posao s Industroprojektom. Dragi o tomu nisam ništa govorio. To je i usvojeno, a za Dragu je to bio izlazak iz slijepe ulice. Nova rafinerija je tada bila najsuvremenija tvornica u BiH, a prigodom jedne kasnije posjete ministrice Side Marjanović ona je predložila da se “iz prakse krene i u nauku”. Odgovarajući fondovi, ne samo u Sarajevu, nego i u Beogradu imali su puno novca, ali nije bilo projekata. No Joža ih je uvijek imao. Kasnije je rafinerija ušla u sastav Energoinvesta, pa se posao još više proširio, a Drago se preselio u Sarajevo i uskoro postao Energoinvestovim direktorom razvoja naftne industrije u BiH. Odlazio je na razne kongrese u Moskvu, Japan i SAD, a suradnja s Jožom trajala je sve do rata, kad je obustavljeno puštanje u rad novoizgrađene suvremene rafinerije.
* * *
Posao na izgradnji rafinerije je bio dobar i dobro plaćen, ali mi je nedostajala dinamika pogona u radu, pa sam se odlučio pokušati u okviru Tehničke pomoći dobiti neki posao u inozemstvu. Međutim, u zagrebačkom su mi uredu rekli da nemaju zahtjeva za industriju celuloze i papira, kao ni za automatizaciju u bilo kojoj industriji. Još uvijek sam priželjkivao zaposliti se u nekoj tvornici, a po svim mi je kombinacijama u datim okolnostima najbolje rješenje izgledalo da se iselim iz Jugoslavije. Odlučio sam se za Kanadu. Tamo je vrlo jaka industrija celuloze i papira, pa mi za dobivanje odgovarajućeg zaposlenja ne bi trebalo predstavljati problem.
Međutim to se iz Jugoslavije nije moglo obaviti putem kanadske Ambasade, nego sam se morao obratiti uredu Caritasa u Beču. Pisao sam im i nakon nekog vremena od njih dobio pozivnicu da skupa sa suprugom i djecom određenog dana dođem u njihov ured u Beču. Tamo nas je primila jedna vrlo simpatična gospođa. Rekla je da prvo trebamo otići na liječnički pregled, a zatim u kanadsku Ambasadu na intervju.
Budući da ne poznajem Beč, da ne bismo lutali ona je do liječnika, a zatim i do Ambasade svojim kolima vozila ispred nas. U Ambasadi nas je primila jedna starija gospođa, koja me je na njemačkom jeziku pitala da li govorim engleski. Odgovorio sam da engleski znadem samo za osnovno sporazumijevanje. Zatim je rekla da prvo ja idem na intervju, a da supruga s djecom ostane u kancelariji. Supruzi je dala kavu, djeci kolače, a onda me je uvela u kancelariju službenika s kojim ću obaviti razgovor. Nakon što smo se pozdravili, on je pogledao na neke ispisane listove papira koji su bili pred njim, a onda mi je rekao da ću ako mi odobre imigraciju prvo tri mjeseca u posebnoj školi prvo dopunjavati znanje engleskog jezika, a zatim na oglasima tražiti posao, a da tih oglasa ima mnogo. Ja sam mu rekao da već sada mogu naći neku tvornicu u kojoj bih se zaposlio, na što mi je odgovorio da na to nemam pravo, nego da moram čekati odobrenje imigracije i završetak ubrzanog kursa engleskog jezika. On je govorio engleski, a gospođa koja me je uvela je prevodila na njemački.
Gledajući u jedan list papira, vjerojatno prijevod na engleski moje biografije koju sam poslao Caritasu, upitao me je jesam li član Partije, kad su mi obzirom na moju političku prošlost iz Jugoslavije ipak dozvoljavali višemjesečnu praksu u Njemačkoj, a kasnije i odgovoran posao u Etiopiji. Odgovorio sam mu da nisam, na što je on brzo uskočio pitanjem: “Pa u kakvoj ste onda vezi s jugoslavenskom policijom?”. Odgovorio sam mu već pomalo ljutito da nemam nikakve veze s policijom, da u Jugoslaviji sada vlada liberalniji režim nego što je bio prije nekoliko godina, a da su me na stručnu praksu slali zbog potrebe, a u Etiopiju isključivo zbog velikog iskustva i stručnog znanja koje drugi nisu imali. Na što je on brzo upitao: “A s policijom Istočne Njemačke? U Berlinu ste bili još 1959.”. Odgovorio sam mu da sam bio na praksi kod firme Asakania u Zapadnom Berlinu, a ne znam zašto bih se izlagao opasnosti kontaktiranja s istočnonjemačkom policijom, a i da jesam to bi saznala jugoslavenska UDBA, pa danas sigurno ne bih sjedio ovdje.
On je malo šutio, a kad me je upitao jesam li član sindikata, ljutito sam mu rekao kako imam dojam da on uopće ne poznaje stanje u Jugoslaviji, jer mi inače ne bi postavio tako besmisleno pitanje. Svi su zaposleni automatski članovi sindikata, a to znamo po tomu što nam se od plaće odbija članarina, pa prema tome i ja kao takav član sindikata ne mogu za Kanadu predstavljati nikakvu opasnost. Očekivao sam da sam ga mojom izjavom povrijedio i da će oštro reagirati, no kad je čuo prijevod onoga što sam rekao malo je šutio, a zatim je ustao, pružio mi ruku i sa širokom osmjehom na licu izjavio kako vjeruje da ću dobiti pravo na useljenje, pa mi zaželio sretan i uspješan boravak u Kanadi.
Kad sam izašao, pozvali su moju suprugu da uđe. Budući da ona ne zna ni njemački niti engleski, zanimalo me kako će s njome razgovarati. Dugo je ostala unutra, a kad je izašla rekla mi je da gospođa koja je sa mnom govorila samo njemački izvrsno govori hrvatski. To je znači bila taktika kojom su mi htjeli onemogućiti lako izražavanje. Suprugu su ispitivali samo o meni, zapravo isto što su i mene ispitivali. Sad je ostalo samo da čekamo rješenje kanadskog ureda za imigraciju.