piše: Marica Žanetić Malenica
Blago ovima što rade u tvornici čokolade, mogu je praviti, držati u rukama, gledati, kušati, do sita se najesti…
Što ja sa strujom da radim? Mogu se samo ubiti ili stresti, a do toga mi nije. A onda mi se opet čini da nije svako zlo za zlo. Zahvaljujući tome što ne dolazim u takva iskušenja mogu održati vitku liniju. Jer, da me je pustiti među ove pokretne trake preko kojih klizi taj slatki smeđi grijeh… jer da me je pustiti… jer da me je…
Ovo mi se motalo po glavi prije nekoliko godina, kada sam prvi put šetala carstvom čokolade i promatrala one sretnike kojima šećer nikad ne pada. Bilo je to u Švicarskoj, u tvornici „Alprose“. Ja sam tada radila u tvornici struje.
To o vitkoj liniji bila je slaba utjeha čokoholiku poput mene. Pa sam se već treći put u kratkom vremenskom intervalu obrela u okruženju koje je san svakog djeteta. I ponekog roditelja, praroditelja… Ovoga puta sam u Austriji, u Riegersburgu nedaleko Graza, u poznatoj tvornici koju je osnovao slastičarski vizionar Josef Zotter nastojeći biti drukčiji po mnogo čemu: isključivo ekološkoj proizvodnji svih sirovina, maštovitosti receptura, dizajnu i ambalaži. S proizvodnjom je započeo prije jedanaest godina. Osim u Austriji tvornicu ima i u 8.580 kilometara udaljenom Shanghaiu. Tamo ću svratiti neki drugi put.
„Zotter“ je jedina europska tvornica koja u svojim postrojenjima proizvodi čokoladu od zrna kakaovca do gotovog proizvoda. Program obilaska tvornice, tzv. „Schokoladen Theatra“, započinje u omanjoj, maštovito uređenoj dvorani gdje, sjedeći na vrećastim jastucima punjenim šuškavom slamom, prisustvujem projekciji dvadesetminutnog dokumentarca. A on me u hipu vodi na plantaže Zotterovih kooperanata u Peruu, gdje siromašno stanovništvo indijanskoga porijekla vidi svoju dugoročnu šansu u mogućnosti da riskantan život uzgajivača kokaina zamijeni onim sigurnijim – uzgajivača kakaovca. Inače, prognoze govore da ga ima sve manje te da mu budućnost baš i nije ružičasta. Time se i čokoladi crno piše, svakoj osim onoj bijeloj koja je tek uljez. U filmu se prati tijek obrade ploda ove biljke od berbe do stupnja iskoristivosti u prehrambenoj industriji. Plod je zapravo poput velike mahune tvrde kore koja se rasijeca te se iz utrobe vade bijela zrna veličine većeg graha obložena slatkastom sluzavom masom. Potom se slažu u bačve, pokrivaju palminim lišćem kako bi fermentirali do neke nijanse tamnoljubičaste ili smeđe boje. Zrna se zatim ispiru, suše i transportiraju u Austriju.
Po izlasku iz kina, na prvoj izložbenoj postaji, gledam, pipam, ali ne kušam suha zrna kakaovca. Kušanju se prepuštam na sljedećoj postaji, gdje mi je tekuća masa od čistog kakaa i bez ikakvih dodataka poprilično gorka i ne baš ugodna okusa. Sa svakim korakom bliže sam onom slatkom i prepoznatljivom užitku pohranjenom u nekom čipu okusa. Iz fontana me mame smjese s dodanim mlijekom, sastojcima i aromom s različitim postocima kakaa. Slijedi uski dugački hodnik u kojemu su na domišljat način ponuđene na kušanje gotove čokolade, nekoliko desetaka različitih okusa. Dok gledam čokoladu u originalnom omotu, kroz uspravni prozirni stalak ta čokolada bez omota pada u ležište sjekača. Potezanjem ručke od čokoladne pločice odsijecam komadić u punoj širini i priloženom pincetom prebacujem u svoju keramičku žlicu, koju pažljivo držim u ruci da je ne izgubim. Naime, na samome početku su nam naglasili da nije suvenir (to postaje tek kad platimo dva eura) i da smo je na kraju slatkoga puta dužni vratiti.
I tako, put putujem – korak po korak, griz po griz, liz po liz – do čokoladnog bara. Na šanku zamolim nasmiješenu domaćicu za čašu toplog mlijeka i malu metalnu miješalicu, a potom se samoposlužujem čokoladicom omiljenog karamel okusa iz vagončića mini-žičare koji kruže. Sama pripravljam toplu čokoladu u kojoj uživam uz panoramski pogled na idiličan zeleni brdski krajobraz. Zaključujem da se u čokoladnom izobilju, kakvo je ovo, omiljeni mi zimski napitak ne spravlja od praha kao kod nas, već se čokoladica otapa u mlijeku.
Do grla puna hladne i vruće čokolade stižem u zadnju odaju gdje se kušaju – punjene čokolade. Potrpane u vagončiće, kockice različitih čokolada se bezbrižno vozikaju na maloj željeznici ne sluteći da će završiti u ustima onih čije su oči gladnije od želuca. Nikad nijednu žlicu nisam toliko puta uzastopno polizala kao ovu keramičku, s kojom se ovdje opraštam. Pored odlagališta ugledam nekoliko teglica s komadićima kiselih krastavaca. Što sad kiseli krastavci imaju s tim, pjevušim potiho?! A onda grabim drvenu vilicu i halapljivo u usta trpam te osvježavajuće kisele komadiće. O, kako je ovo dobro, vrišti moj predozirani želudac pokušavajući uspostaviti u organizmu uvelike poljuljani balans.
Priča predvidljivo završava u prodavaonici u kojoj su u neprebrojivim nizovima i policama na prodaju ponuđene sve čokolade koje sam prethodno imala priliku kušati, a i mnoge koje nisam, primjerice onu s lososom (dobro ste pročitali). U ponudi su raznobojne čokolade i praline, poklon-paketi, lizaljke, dukati, kokice… (proizvodi se više od 300 različitih čokoladnih proizvoda). Osim što njihove čokolade plešu salsu na našim nepcima i izgledom su drukčije od ostalih. Nisu u kockicama i svaka vrsta je posebno dizajnirana – i čokolada i omot.
Ponijela sam ih punu vrećicu, naravno onih gorkih, crnih. Da mi se nađe kad mi u tijelu ponestane serotonina (manjak vodi u depresiju) i endorfina, poznatog hormona sreće i zadovoljstva. Utječe ona blagotvorna i na još puno toga, ali dovoljno mi je znati da je i afrodizijak pa da kod mene bude na cijeni.
Po izlasku iz tvornice pogled mi se rasplinjava na eko-farmi s autohtonim pasminama. Međutim, moju pozornost nisu privukle domaće životinje (usput rečeno u prodavaonici se može kupiti i slanina, kobasice te ine svinjarije), već nešto sasvim drugo i neobično.
Groblje ideja! Da, upravo tako. Spomenici su u obliku čokolada raznih boja, a na njima piše vrsta i godine života (od kada do kada je bila u proizvodnji). Znači, tu su svoj vječni pokoj našle neke recepture čokolada koje nisu opstale na tržištu te su bile povučene iz proizvodnje. Čak je i maštoviti i originalni g. Zotter morao ponekad priznati da neki avangardni okusi ipak nisu zaživjeli, barem još ne. Takva sudbina snašla je, primjerice, čokoladu sa špekom, s maslinama i limunom, s đumbirom i mrkvom ili, pak, kikirikijem i kečapom.
I samo da se zna. Nedaleko od tvornice „Zotter“ na brdu se smjestio Riegersburg Castle, srednjovjekovni dvorac. Usprkos njegovoj bajkovitosti, „Schokoladen Theater“ posjećuje tri puta više turista!