tekst: Marica Žanetić Malenica
Šetam sa svojom rodicom, koja me ugostila u Perthu, centrom ovoga lijepoga prostranoga grada na obali rijeke Swan.
Studeni je, a kod njih kasno proljeće i već poprilično vruće. Sretna okolnost je što smo po vjetrovitosti u drugom gradu na svijetu, pa nas vjetar miluje po licu ugodnom riječnom svježinom.
Kada smo se približile jednom od oblakodera u poslovnom kvartu, rodica reče:
„Ovdje je sjedište jedne međunarodne tvrtke u kojoj radi Jason. Mogle smo skoknut’ gore, pozdravit’ ga i bacit’ pogled na Elizabeth Quay“.
„Naravno“, objeručke prihvaćam prijedlog da posjetimo njezina mlađega sina, stručnjaka za audio tehnologiju. U lift gotovo ni da kročile nismo, a on nas je, onako bešumno i strjelovito, začas podigao do osmoga kata. Ulazimo u veliki dnevni prostor s vrlo dojmljivim panoramskim pogledom na novouređenu pješačku i rekreacijsku zonu na riječnoj obali. Tu zaposlenici mogu nešto popiti, prezalogajiti i potom se vratiti u svoj radni kutak. Jason nas nudi kavom. Veselim glasom unisono rekosmo: „Yes“!
Bacam pogled na radni pult. Nigdje ne vidim aparat za kavu niti grijač za vodu pa, ne znam ni sama zašto, očekujem onako naivno da će iz ormarića izvaditi nekakvu posudu i staviti na indukcijsku ploču da voda zakuha. Umjesto toga, on nas zove da dođemo do pulta. Pokazuje nam tablet i s onim šarmantnim hrvatskim bez roda, broja i padeža, upućuje nas da prislonimo prst na ikonicu koja označava željeni nam napitak. Dotaknem s oprezom jednu od njih koja je obećavala nešto po mojemu guštu. I gledam što će se dogoditi. Kratka stanka, a potom čujem šum. Iz jedne meni nevidljive špine u šalicu se izlio omiljeni mi macchiato.
S nevjericom uzimam šalicu, sjedam, ispijam prvi gutljaj. Fino miriše, ukusna je. I dok Jason sa svojom majkom izmjenjuje informacije o obiteljskim stvarima, ja, ušuškana u ugodi što mi je pruža predivan pogled i kava, koja nam je postala i potreba i navika i ritual, mislima se vraćam u neke ranije faze života. U svakoj od njih kava mi je imala drukčije značenje.
Za razliku od današnje cijele palete ovoga proizvoda (mljevene, vakuumirane, espresso i ness kave različitih okusa i teka), u vrijeme mojega bosanskoga djetinjstva mogla se kupiti tek sirova kava (najčešće minasica), koja se pržila u takozvanom šišu, na štednjaku (šporetu) na drva ili peći.
Crna sprava čudna naziva, koju je imalo svako domaćinstvo, bila je željezna, u obliku cilindra, s drškom, koja je služila za okretanje, kako bi se kava pržila ravnomjerno sa svih strana. Na prednjoj strani nalazila su se vratanca, kroz koji se ubacivala zrna kave, te popržena vadila. Često su se otvarala i tijekom prženja, kako bi se utvrdio stupanj gotovosti. O kvaliteti prženja ovisio je njezin tek. Jer, ukoliko bi se kava prepržila, poprimala je gorak okus i nije bila ugodna za piti.
U naš šiš se moglo staviti približno pola kilograma kave. Sjećam se oca kako bi, sjedeći pokraj štednjaka, strpljivo okretao njegovu ručicu svjestan da radi vrlo odgovoran kućni posao. Na štednjaku bi se tada podizala kola iznad ložišta (ringle), kako bi se šiš vrtio nad otvorenim plamenom. Tu operaciju pečenja kave povezujem s ugodnim mirisom, prijatnim zvukovima pucketanja vatre te šuškanja zrna, koja su u šiš ulazila blijeda, zelenkastosiva, a izlazila tamnosmeđa.
Pečena kava bi se potom istresala na papir da se ohladi, prije nego što bi se pospremila u metalnu kutiju. Druga faza njezine obrade započinjala je kada ju je trebalo skuhati. Onda bi se otprilike dvije šake stavljale u ručni mlinac gdje bi se samljela. Samo u tako pripravljanoj kavi moglo se satima meračiti, jer je u njezinu miomirisu bio pohranjen užitak dugotrajnog i strpljivog obreda pripremanja. Pa se moglo reći, s punim pravom, kako se pije prava turska kava (tek kasnije sam saznala da Turci puno više piju razne vrste čajeva nego kavu).
I tako sam se u djetinjstvu nauživala, zapravo, više njezina mirisa negoli okusa. Tijekom radnoga vijeka uglavnom sam se družila s onima koje je šalica ove tople crne tekućine jutrom razbuđivala i za rad osposobljavala. Nisam spadala u one koji kažu da bez nje ne mogu “kapke podići” ili „oči otvoriti“. Ali, kako se u društvu i pop oženio tako sam se i ja, uz svoje drage kolegice, propila. Ujutro bih sa šalicom kave (koju sam prvo kuhala na malom rešou u svojoj sobi, a potom naručivala u internom kafiću), odlazila u njihovu sobu gdje smo prepričavale kućne dogodovštine i smijale se na svoj račun i račun bližnjih svojih. Neću reći da ponekad nije pao i poneki trač ili ogovaranje, ali u kontroliranim količinama. Znala sam otići i bez šalice i uvjeravala ih kako sam došla tek na čašicu razgovora.
Sada, kada je umirovljenički bioritam znatno ležerniji od onoga radnoaktivnoga, sljubila sam se s kavom. Družimo se svakodnevno. Prvo o čemu razmišljam ujutro kada se umijem i prođem rukom kroz kosu, što je dovoljno za frizuru baš me briga, jest s kim ću toga dana kafenisati.
Popile smo kavu, pozdravile se s Jasonom s nakanom da nastavimo moje upoznavanje Pertha. I dok prolaznici uokolo živahno hodaju, neki sa slušalicama u ušima, neki sa smiješkom na usnama, prisjećam se nekada vrlo popularne novokomponirane sevdalinke „Kafu mi, draga, ispeci”!
„Kao da je, draga dušo, za tebe“, pjevušim rodici onako potiho. Istina, dragi je, već u drugoj kitici, prešao na dušek, ali mu, svejedno, nije upalilo jer grešan je prema svojoj dragoj bio. I to poprilično. A kada je nevjera u pitanju, kava je nemoćna.