piše: Filip Ćorlukić… Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Direktor postao diktatorom
Proizvodnja se u novim pogonima nakon nekoliko mjeseci stabilizirala, a kad je finska ekipa konačno otišla, Kvasnička je postao pravi diktator. Često je dolazio noću, pa ako je mislio da nešto nije kako treba, slao je automobil da doveze poslovođu i šefa pogona, a ponekada i tehničkog direktora da to riješe.
Jednom je zimi u 4 sata ujutro došao na Žitnjak, a kad je ustanovio da, po njegovu mišljenju, u silosima nema dovoljno sječke za punjenje kuhača celuloze, poslao je kola po šefa pogona Mirka Ljubića i tehničkog direktora Juru Kosa i naredio da oni bacaju drvo na transportere, a on je stajao sa strane i požurivao: “Brže to momci, brže!”.
Novi šef pogona celuloze došao pa otišao
Početkom 1962. u Tvornicu je iz Maglaja došao moj gimnazijski kolega inženjer Džaja Šeremet. On je u maglajsku tvornicu došao nakon moga odlaska, ali nije želio raditi u tamo poremećenim međuljudskim odnosima, pa se ponudio zagrebačkoj tvornici očekujući normalnije uvjete. Primljen je i postavljen za šefa pogona celuloze, a Ljubić je postavljen njegovim pomoćnikom
Dobio je stan, nije imao djece pa su on i supruga bili potpuno zadovoljni, ali je on bio sve više nezadovoljan uvjetima rada u tvornici. Direktor je često dolazi u pogon i stalno nešto kritizirao i sugerirao ne samo njemu nego neposredno operaterima. Jednom je za vrijeme zastoja zbog nekog kvara došao u pogon, pa je počeo tjerati bravare da požure. Džaju je to toliko naljutilo da prišao o oštro mu rekao: “Druže direktore molim vas nemojte nas ometati u radu. Ja sam šef pogona, a ovo nije vaš posao. Maknite se ustranu, a najbolje bi bilo da napustite pogon.”
Bio je to događaj. Prvi put se netko usprotivio direktoru, pa se vijest o tomu brzo proširila u oba pogona. Čak se govorkalo da je Džaja: “Istjerao direktora iz pogona”. Počele su se širiti i razne duge priče o direktorovim pogreškama. Džaja je s direktorom ostao u naglašeno napetim odnosima, pa je uskoro napustio tvornicu i prešao u OKI.
Ja predsjenik Upravnog odbora
Jednog dana me je Kvasnička pozvao i rekao da će mene postaviti za predsjednika Upravnog odbora. Odupirao sam se koliko sam mogao, ali sam ipak morao pristati. Zamjenik mi je trebao biti referent prodaje Fićko, koji je već po službeničkom mentalitetu uvijek slušao što mu narede šefovi. Nisam želio sukobe s Kvasničkom pa sam vođenje sastanaka s kritičnim dnevnom redom uvijek prepustiti njemu, uz opravdanje da imam neki neodložni posao.
Nažalost, jedan sukob s Kvasničkom nisam uspio izbjeći. On skoro nikada nikamo nije putovao, a u tom slučaju bih mu ja kao predsjednik Upravnog odbora trebao potpisati putni nalog. Stoga sam se iznenadio kad me je jednog dana tajnica Vera pozvala i pružila mi putni nalog za potpis. Znao sam da sa suprugom direktor putuje na godišnji odmor u Rovinj, pa me zanimalo kamo sada putuje. Pogledao sam u putni nalog i vidio da treba tvorničkim automobilom otputovati “na obilazak istarskih šuma”. Vratio sam ga Veri, a kad sam rekao da ja to neću potpisati ona me prestrašeno pogledala, pa sam joj rekao da se ne plaši jer ja ću to riješiti s direktorom.
Kad sam ušao u njegovu kancelariju rekao sam mu da mu ne mogu potpisati putni nalog, jer svi znademo da putuje na godišnji odmor. On je samo izustio: “Pa…”, ali sam ga prekinuo i nastavio govoriti da uvijek stojim iza onoga što kažem i potpišem, da mi je žao što mu stvaram probleme, ali neka on meni potpiše putni nalaz da u Ivanić gradu pogledam našu plantažu brzorastuće topole, a moj zamjenik Fićko će njemu bez prigovora potpisati putni nalog.
Zanimljivo je da se uopće nije naljutio, nego je odmah pristao. Vratio sam se u Verinu kancelariju i rekao joj da mi odmah napiše puni nalog za Ivanić grad, a kasnije neka pozove Fićka da on potpiše direktorov. Ona je to odmah učinila i odnijela direktoru na potpis. Otišao sam kući, sjeo u automobil i krenuo i Ivanić grad. Prvo put sam vidio takvu plantažu i iznenadio se koliko su te topole narasle za samo tri godine od kada su posađene. U putnom nalogu sam napisao kratak izvještaj, a premda sam imao pravo na naplatu željezničke karte, nisam dostavio nikakav račun. Bio mi je to lijep izlet.
Tvornica bruji o događaju
Sutradan ujutro sam nakon ulaska u tvornicu sreo inženjera Vjeku Viličića. Sav je sjao od zadovoljstva dok mi je govorio da je Fićko sretan što je prvi put u životu potpisao nekomu putni nalog i to još generalnom direktoru. Kad sam ga iznenađeno upitao kako znade, odgovorio mi je da “tvornica bruji prepričavajući što se dogodilo”. Tajnice baš ne zaslužuju naziv “tajnica”, a kasnije sam čuo da se i Fićko hvalio kako je: “odobrio direktoru putovanje u Istru”.
Ing Vjeko Viličić je bio šef investicija, predratni inženjer, a premda je za vrijeme NDH bio u policiji u svojstvu kemijskog inženjera u Ministarstvu unutarnjih poslova, a osobno je poznavao i ministra Artukovića, poslije rata zbog toga nije bio u zatvoru. Međutim, bio je zbog neke zbrke u sisačkoj željezari, gdje je bio postavljen za šefa investicija. Tad je država određivala gdje će i što će raditi pojedini stručnjaci. Vjeko je također još predratni prijatelj direktora Bašića, kojemu je kao zatvoreniku bilo određeno da ostatak kazne odsluži u Zagrebačkoj tvornici papira, tako je i Vjeko nakon zatvora raspoređen u tu tvornicu. Za razliku od vrlo ozbiljnog i suzdržanog Bašića, Vjeko je bio vrlo razgovorljiv, sve je kritizirao, a za sve oko sebe je govorio da su neznalice. Ne znam zašto, ništa nije znao o mojoj prošlosti ali mene je od samog početka prijateljski primio. Družili smo se i izvan tvornice, a bio je krsni kum mome sinu Mirku.
Kvasnička morao otići
U jesen te godine bilo je sve više kritika na račun direktora. Kasnije su se umiješali i Općinski komitet SKH, ali i Gradska uprava. Konačno je 20. 05. u 7 sati i 24 minute (to imam zapisano u rokovniku) na radničkom savjetu usvojena direktorova ostavka.
Raspisan je natječaj i dok smo čekali tko će se javiti, nakon nekoliko dana u tvornicu su došao potpredsjednik grada dr. Milan Knežević skupa sa Andrijom Juhovićem, sekretarom Općinskog komiteta SKH. Željeli su razgovarati sa mnom kao predsjednikom upravnog odbora. Pridružio nam se i Marko Damjanović, sekretar Tvorničkog komiteta SKH.
Zaobilaženje procedure
Potpredsjednik Knežević je naglasio važnost tvornice za privredu grada Zagreba i rekao da je iznimno važan izbor pravog čovjeka za direktora tvornice. Ne zna se tko će se javiti, a da su on i Andrija našli čovjeka koji bi po njihovu mišljenju potpuno odgovarao za taj posao.
Zove se Vlado Kuk, ekonomist je, vrlo komunikativan i potpuno spreman za nove izazove koji su pred nama. Spomenuo je i obvezu preseljenja svih pogona sa Zavrtnice na Žitnjak, koju je tvornica preuzela kad joj je grad odobrio novu lokaciju. Stoga preporučuju da uzmemo druga Kuka. Odgovorio sam mu da sam svjestan što nas sve očekuje, pa da smatram da bi ipak bilo bolje da obavimo razgovor sa svim kandidatima, pa da tek onda odlučimo.
“To bi bio čist gubitak vremena, a veoma je važno da se to što prije obavi” – odgovorio mi je, a onda se nadovezao Andrija Juhović:
“Slušajte druže Filipe. Uzmite ga i pazite što radi, pa ako vi osobno budete smatrao da je on loš izbor recite meni, ili dugu Milanu i Vlado Kuk će otići. O tomu smo razgovarali i on se složio.
“Otići će bez problema,”.
Više nisam imao načina da ne pristanem. Ne sjećam se kako je to formalno provedeno.
Uskoro je Vlado Kuk postavljen za direktora tvornice.