piše: Filip Ćorlukić… Iz knjige “Moje sjećanje na minulo stoljeće”
Cio moj boravak u Bangladešu izvanredno je zanimljiv, ali to nije predmet ove knjige. Ukratko ću se osvrnuti još samo na neke segmente.
Milke sa mnom nikada nije razgovarao o nekim konkretnim problemima u pogonu. Najčešće je kritizirao Bikera i upozoravao me na Kohla tvrdeći da je dvoličan. Često je ispitivao što je to Celprojekt, i pitao me hoćemo li se natjecati za nadzor koji će se uspostaviti nakon što mi završimo posao.
Kad sam mu rekao da ništa o tomu ne znam, drugi put je donio podatke zapisane na listu papira i pitao me hoćemo li i njega uzeti ako dobijemo posao. Odgovorio sam mu da ja ne odlučujem, ali da ću ga toplo preporučiti. Tada mi je rekao, da vlada traži stručni tim koji bi dvije godine vodio proizvodnju. Ponudila se jedna kanadska tvrtka, s popisom poslova koje bi preuzeli, navodi prilično veliku ekipu i traži plaće od 40.000 DEM za direktora, do 12.000 za nekakvog administrativnog službenika. Zavrtilo mi se u glavi kad sam vidio te sume, a on me je naglašeno znatiželjno upitao može li Celprojekt to nuditi.
Rekao sam da apsolutno može i to nuditi više posla uz manju ekipu i manje plaće. Rekao mi je da “zbog ugleda” ne smijemo previše smanjivati plaće, jer da i direktor Interkontinentala ima 40.000. DEM. Dovoljno je da nudimo više posla uz manju stručnu ekipu. Mi bi to sigurno obavili bolje od Kanađana, rekao je videći sebe u tom timu. Nije mi dao svoj list s podatcima, nego mi je rekao da ga prepišem. Upozorio me je da domaći čitaju našu poštu, pa da pismo pošaljem po nekom tko putuje u Evropu, i za svaki slučaj da adresiram na suprugu u Zagrebu.
Tu sam vidio i svoju veliku šansu pa sam sve što je potrebno napisao, tražeći da Velikonja ode u INGRU da oni preuzmu pregovaranje i da netko od njih što hitnije dođe u Dhaku, jer dok sam angažiran na poslu koji radim ne smijem se angažirati oko pregovaranja. Ako mi piše neka ne piše otvoreno, nego da samo ja mogu razumjeti. Dok sam čekao da netko putuje u Evropu došlo je do državnog udara, pa sam pismo ponio sa sobom u Dhaku i predao ga ambasadoru i molio ga da ga diplomatskom poštom pošalje u Zagreb, a oni će poslati Celprojektu.
Ambasador je to ozbiljno shvatio i rekao da će pokušati pratiti što se događa. Nakon povratka sam rekao Milkeu da je pismo sigurnim putem otišlo u Zagreb. Ne znam kakve je on veze održavao sa svojom Ambasadom, ali mi je nakon nekoliko dana rekao da će nas Nijemci podržati. Naime njima odgovara što smo više vezeni za njemačko nego za englesko govorno područje.
Nakon više od mjesec dana dobio sam pismo od Velikonje. Piše da iz INGRE pitaju kolika je investicijska suma. Krv mi je navrla u glavu i glasno sam uzviknuo: Idioti! Nisam psovački tip ali tada sam ljutito psovao kao mađarski kočijaš. Jednostavno, nisam mogao shvatiti kako netko može ne razumjeti najjednostavnije stvari. Ne radi se o investicijska izgradnja da bi trebao biti osiguran investicijski kapital. Bože moj, pa nije to neka mala seljačka organizacija – nego naša “velika” INGRA.
Uskoro nas je posjetio Siništa i ostao dva dana. I oni su nešto istraživali, pa mi je i on rekao da Nijemci sa simpatijama gledaju na naš pokušaj za dobivanje toga posla. Dao sam mu Velikonjino pismo i rekao da zamoli ambasadora da naša diplomacija pokuša urazumiti one bezveznjake u Zagrebu. Jasno sam mu prikazao o čemu se radi. Na žalost, taj je posao propao.
Kod nas je vladalo uvjerenje da nas stranci pošteno plaćaju, pa je Velikonja vjerovao, da smo dobili izvrstan posao i da su naše plaće “ogromne”.
Često sam bio sam u našoj kancelariji, pa sam jednom pogledao ugovore i našao podatak da za pomoćnika tehničkog direktora, tj. za mene KHD naplaćuje 18.000 DEM. Oni su s našim zastupnikom ugovorili samo 8.000. No nije im to bilo dosta. U putovanju zrakoplovima po Ugovoru sam imao pravo na sjedište u prvoj klasi, a oni su mi plaćali turističku. Na gradilištu su nam isplaćivali samo 50% iznosa u domaćoj valuti, koji su od Uprave naplaćivali za naše dnevne potrebe. Ugovorom je bilo predviđeno i da će nam se nakon pola godine platiti putni troškovi za dolazak supruga i djece. Jasony je dolazio nekoliko puta, svaki put sam ga pitao kad ću moći pozvati suprugu i djecu da me posjete, a on je stalno odgađao. Kad je Milke shvatio da od posla s Celprojektom vjerojatno neće biti ništa, prilično se udaljio od mene i vjerojatno me za nešto optužio.
Otkaz
Iza Nove godine iz Evrope je stigla jedna veće ekipa. Na sastanku na koji sam i ja došao, rečeno mi je da više ne trebaju pomoćnika tehničkog direktora i zahvali mi se na dotadašnjem radu. Usprotivio sam se samo utoliko što sam rekao da će bez mene imati teškoća s Celprojektovom ekipom, a oni su odgovorili da taj dio posla može preuzeti inženjer Šeremet.
Bio sam povrijeđen – ne znajući stvarni uzrok. Mislim da je tu Milke nešto smutio – što se kasnije i potvrdilo..
Selim je bio vrlo tužan zbog moga odlaska a duboko me se dojmilo kad mi je darovao novu kožnu loptu za mog sina. Istina je i da sam ja ranije njemu bio dao 15 dana plaćenog odmora kad mu sestra udavala, a po njemu sam i njoj poslao dar od 100 taka. Ipak, ovakvu gestu nisam mogao ni pretpostaviti.
Sutra ujutro su na ispraćaj osim naših, došli i neki Nijemci i Austrijanci. Sa svima sam se rukovao, a na kraju i sa Selimom koji je tužno stajao sa strane, a bio je na rubu plača. Kad je kombi krenuo svi su mi mahali. Iznenadilo me što ne vidim Selima, a onda sam ga ugledao kako mi se u znak poštovanja klanja dodirujući čelom zemlju. Suze su mi pošle na oči od ganuća i uvijek će mi biti žao što se za njega nisam mogao nekako zbrinuti. Ranije me je molio da ga povedem sa sobom u Jugoslaviju.
U Dhaku sam stigao oko podne i čim sam se smjestio u hotelu, sišao sam u restoran na ručak. Na raspolaganju je bio i bogato postavljen švedski stol. Pogledao sam ono što je izloženo i pogled mi je zastao na velikoj kuhanoj šunki. Odustao sam od juhe i svega ostalog, nego sam odrezao veliki komad šunke. Lijepo je mirisala, a kad sam zagrizao, odmah sam zastao: bila je kuhana u dobro zaslađenoj vodi, tako da su kristalići šećera hrskali pod zubima. Vratio sam tanjur sa šunkom na stol i odabrao druga jela. Ručak košta 4 marke, koliko košta i konzerva piva, a hotel Interkontinental je jedino mjesto u Dhaki gdje se uopće može dobiti neko alkoholno piće.
Poslije podne sam obilazio po Dhaki kupujući suvenire. Oduševila me jedna izvrsno uređena velika tigrova koža. Cijena joj je bila samo 1.000 dolara, a dali bi i mnogo jeftinije, ali je bilo problematično izvesti je iz Bangladeša, a nisam znao ni kako je s uvozom u Jugoslaviju. Kupio sam pitonovu kožu dugačku 4 metra i još puno raznih sitnica. Navečer sam iz hotela želio javiti kući da dolazim. Pet sati sam čekao da se uspostavio veza. Povremeno mi se javljao hotelski operater: “Pokušavamo, preko Tokija… pokušavamo preko Moskve…”, a kad sam konačno dobio vezu u Zagrebu bio je to pogrešan broj.
Ujutro sam letio za Delhi, odakle sam imao Lufthansin let za Frankfurt. Do polijetanja sam imao četiri sata vremena, pa sam obilazio ogromnu količinu različitih roba za prodaju. Posebno me je zadivio jedan rad u duborezu. Ne znam kako se ta tehnika zove, ali ja bih je nazvao “skrozorez”. Naime, u jednoj dugačkoj i debeloj daski od crne ebanovine nekakvim je alatima tako izdubljen višak drveta, da je ostala izvrsno načinjena grana s lišćem – kao da je u nekakav ram ubačena prava lisnata karbonizirana grana. Pored umjetničkog dara i sposobnosti, za to je uz ogromno strpljenje trebalo vrlo mnogo vremena – a cijena joj je bila samo 100 US dolara, koja bi se cjenkanjem sigurno mogla znatno sniziti. Da sam mogao riješiti problem transporta sigurno bih je kupio.
Za kupovinu se moglo lakše odlučiti u ogromnoj ponudi nakita. Za samo 50 dolara kupio sam lančić s privjeskom od krasnog poludragog kamena aleksandrita sve u bijelom zlatu. Kasnije sam provjerio i ustanovio da sam platio samo petinu cijene takvog nakita u Zagrebu. Kupio sam i fotoaparat, jer sam moj na odlasku prodao Ljubiću.
Pregled putnika prije ulaska u zrakoplov obavljao je službenik sigurnosti u posebnoj kabini. Kad sam ušao on me je pozdravio, a onda pokazao na kutiju cigareta koja mi je virila iz džepa na košulji i upitao može li dobiti jednu cigaretu. Dao sam mu cijelu kutiju, a on mi je zahvalio i teatralno pokazao da mogu proći.
Na zagrebačkom mi je aerodromu glavni problem bio kako proći carinsku kontrolu. Ne samo nakit i zmijske kože, nego sam u koferu imao veliki tranzistorski radio aparat, a o ramenu je obješena tašna s kazetofonom. Odlučio sam se na “prepad”, kao kad sam se vraćao iz Turske.
Kad me carinica upitala imam li što za carinu rekao sam da ne znam, jer su mi u Bangladešu ukrali fotoaparat, koji sam iznio iz Jugoslavije (i pokazao joj da je to zapisano u putovnici), pa sam kupio novi i pokazao joj ga. Rekla je da joj je žao, ali da mi mora naplatiti carinu za taj novi fotoaparat. To smo brzo obavili, a prtljagu mi nisu ni pogledali.
…