ZAKONI

KOLUMNA POVODOM
piše: Nada Landeka
Kažu poznavatelji zakona da iznad Zakona nema ničega. Treba poštovati volju nižih tj. Općinskih  sudova,  Županijskih i Vrhovnih sudova, i na koncu Ustavnog suda jer svi oni donose odluke na temelju zakona izglasanih u Saboru, a koji su na snazi u trenutku donošenja odluke.
No da li su ti zakoni uvijek u skladu sa situacijom i donose li uvijek dobro za onog tko traži zaštitu u zakonodavnim tijelima?
Jedan običan svakodnevni slučaj natjerao me da se zamislim nad pojedinim situacijama i da dobro razmislim što učiniti za vrijeme života jer već sutra mi se može dogoditi da me nema. Nesreće, bolesti, iznenadne  smrti se događaju svima nama a iza nas ostaju naši voljeni – suprug, supruga,  ili oni koje volimo više od ičeg – naša djeca.
Život, kažu, piše romane a svaka životna priča je mali roman.
Moja majka je umrla kad smo sestra i ja bile jako male, a tata se oženio neposredno nakon mamine smrti.   Trideset godina živio je u „sretnom“ braku sa drugom ženom s kojom nije imao djece, i svatko od njih je u brak doveo svoju djecu. Moj tata dvije kćerke, a njegova supruga, moja maćeha, također kćerku. Maćeha je stjecajem okolnosti ostavila svu svoju imovinu svojoj kćerki, kao i imovinu njezinih bivših muževa  (moj tata joj je bio četvrti muž), još prije nego je sklopila brak sa našim tatom, dok je ona došla u našu obiteljsku kuću s koferom u ruci i bez ikakve imovine.  Tek nakon njezine smrti shvatili smo da je ona tijekom njezine bračne zajednice s našim tatom upisala sve  na sebe, i da je naš tata nakon njene smrti nju naslijedio kao njezin suprug, a imovina koju je naša majka s njim stvarala i  u koju je doselila maćeha sa svega nekoliko sitnica,  je negdje isparila u zraku jer se u ostavinskom postupku utvrdilo da je sve maćehino. (Tako je pisalo u zemljišnim knjigama jer se ona pobrinula da sve glasi na nju).  Imali smo tek toliko sreće da njezina kćerka nije u ostavinskoj raspravi prihvatila nasljedstvo kuće koju su gradili naša majka i naš otac, ali samo iz razloga da ne bi on s njom dijelio imovinu koju je ona naslijedila od svoje mame i od njezinih bivših muževa (čija su djeca, zamislite ostala također bez ičega). Tada  nam nije bilo jasno kako se sve to moglo dogoditi i zašto nikad nama nije pripao dio koji je gradila naša mama, a u toj gradnji zbog teških fizičkih poslova i teškog života izgubila i zdravlje i snagu a na koncu i život.
Prošlo je nekoliko godina. Na žalost umro je i tata. Pri predaji dokumentacije u nadležnom matičnom uredu, matičarka je bila toliko ljubazna da sam bila slobodna priupitati nekoliko stvari koje mi prije nikad nisu bile jasne.
Naime, iako sam dobar poznavatelj zakona, pa i Obiteljskog zakona, nikad mi nije bilo jasno kako se može dogoditi da djeca budu zakinuta za svoje pravo nasljeđivanja majke ili oca, ili kako se može dogoditi da onaj drugi muž, ili druga žena budu osobe koje raspolažu s imovinom na štetu djece koja su plod ljubavi osoba koje su tu imovinu stvorile, ponekad i u dugogodišnjem braku.
„Znate“ rekla mi je matičarka,  „ako je imovina upisana  u zemljišnim knjigama samo na muža, ili samo na suprugu, tj. samo na jednu osobu,  tada nema ostavinske rasprave, jer imovina pripada mužu ili ženi,  što znači da onaj tko ostane iza preminulog bračnog para a imovina glasi na njega raspolaže svom imovinom a djeca iz tog braka zakinuta su za nasljedstvo jednog od roditelja jer se ostavinska rasprava ne provodi kad umrli nema imovine!“
Nakon sklapanja drugog braka, i nova supruga ili suprug zakoniti su nasljednici svog bračnog druga.  a udovac ili udovica slobodno raspolaže svojom imovinom i može ju darovati bilo kome, ili prodati, pa čak i zapiti.
Često se dogodi da se radi i o maloljetnoj djeci, ili djeci s posebnim potrebama,  ali bez obzira o kakvom djetetu se radi i kakve su okolnosti pod kojima djeca odrastaju, smatram da NITKO ne može i ne smije raspolagati s imovinom koju je stvorio jedan od roditelja, osim njihove djece jer je to kapital za njihovu budućnost, za školovanje, odskočna daska u životu u kojem su već dovoljno oštećeni što odrastaju bez jednog od roditelja.
Na žalost, stvarnost je drugačija, i očito da u tom životnom romanu često može doći i do tragedija, jer u postupku rastave braka se do zadnje žlice raspravlja tko je što kupio, nabavio, stekao, koliko je tko zaradio, tko više a tko manje, a u slučaju iznenadne ili prerane smrti, ne raspravlja se o ničemu, ukoliko imovina glasi samo na jednog od bračnih drugova, on ostaje vlasnik svega i raspolaže sa svim, a djeca nemaju mogućnosti zaštititi  svoje zakonsko pravo koje im po Bogu i po zakonu pripada.
Tužno, zar ne? Gledajući slučaj  svojih bližnjih u kojem je meni draga osoba prerano napustila ovaj svijet, a prethodno je provela 20 godina radeći i stvarajući najčešće i 20 satnim dnevnim radom od kojeg je kupila zemljište, izgradila kuću i namjestila ju kako bi u njoj sretno živjela sa svojom djecom, da bi nakon njezine iznenadne smrti jednostavno sve pripalo bračnom drugu,  jer je sva imovina po nekakvom tradicijskom običaju bila u zemljišnim knjigama upisana na njega. Djeca su bila maloljetna i ništa o tome nisu znala, a i da su znala teško da bi se uspjela izboriti jer „zakon tako kaže“ i oni tu nisi imali ni onda a ni danas kad su punoljetni nikakvog utjecaja.
Jednostavno za ovo nema lijeka osim promjene zakona koji bi zaštitio djecu koja ostaju iza roditelja i dodijelio im imovinu njihovog umrlo roditelja bez obzira da li je ta imovina upisana u zemljišne knjige ili nije na umrlog.
Kada je sklopljen drugi brak, bez obzira da li je on trajao mjesec, godinu ili više, imovina se dijeli na zakonitu suprugu  odnosno supruga i djecu, a u tom slučaju djeca su veoma zakinuta jer na jednake dijelove  dijele  samo dio imovine koja bi im po zakonu trebala pripasti.
Nije ovo o čemu pričamo materijalizam, ali u doba grabežljivaca u kojem živimo i u svijetu lakomosti i koristoljublja dolazi do velikih nesuglasica i problema upravo zbog imovine. A da li je pravedno da nakon što je netko gradio  i radio godinama ili desetljećima da bi  njihova djeca bila osigurana, da nakon što ih smrt otrgne s ovog svijeta, djeca ostanu zakinuta za sve ono što je jedan od roditelja za njih planirao i želio. Na žalost, prečesto se dogodi da onaj drugi roditelj koji je ostao živ ne bude toliko privržen svojoj djeci, odnosno ako se radi o alkoholičaru ili ženskaru djeca doslovno mogu završiti na ulici a da to nitko ne može spriječiti.
To je naša stvarnost, na žalost koju pod hitno treba mijenjati!