piše: Božica Jelušić
Moram podijeliti svoje oduševljenje dugo očekivanom posjetom PRIRODOSLOVNOM MUZEJU u Berlinu, gdje smo Slavica (Klimkowsky, op.u.) i ja gledale one prastare kosti dinosaura, ponavljajući lekciju o vremenu i dobu kad našoj vrsti nije bilo ni traga na čarobnoj planeti, gdje smo se čudnom igrom elemenata uspjeli zaustaviti i održati.
Vjerovali u evoluciju ili ne, na takvim mjestima ostajemo zadivljeni tragovima bića, kakva su nekada gazila po zemljinoj kori, dok se tutnjava njihovih koraka širila ledenom prazninom i odbijala od stijena i vrhunaca planina, stvarajući neizdrživi eho.
Gledano s pozicije jednoga brontosa
ura, ili opasnog T -Rexa, koji ovdje na izložbi nosi umilno ime Tristan, ljudi su samo neka polubića beznačajnih dimenzija koja bauljaju i kuljaju iz svojih mravinjaka, umišljajući kako iza sebe ostavljaju trajne tragove.
Uvijek razmišljam na kojoj su planeti završile duše dinosaura nakon njihova izumiranja, i kako izgleda njihov pretpostavljeni Raj.
U našim su legendama ostali kao zmajevi, božanska bića neopisivih moći, kao svete zmije, krokodili i kornjače na Galapagosu, ili čudnovate dronte, ptice kojih više nema.
Preživjeli su samo oni, koji su se prilagodili po dimenzijama i izboru hrane, koji su pristali biti sitni, ili su pak razvili sposobnost mimikrije, da se stope s okolišem i nestanu pred opasnim ljudskim okom.
Povremeno, kad se ljudi osile i uzohole, kad misle da su ovladali strojevima i da je to dokaz njihove definitivne superiornosti, treba ih odvesti u ovakav Muzej. Postaviti ih pred nosoroga, gorilu, nilskoga konja, pred kobru i rajsku pticu, pred neku golemu ribu iz tajanstvenih oceanskih dubina, da se vrate u svoje realne gabarite i promisle u čemu su tako napredni i po kojojh su logici postavljeni na vrh piramide postojanja.
Pa kad se ove prastare kosti škripavo zatresu na njihove odgovore, tiho se išuljati na zrak, među drveće, te zamoliti za oproštaj prvo biće na koje naiđemo, a s kojim dijelimo najveći od darova prirode, dar svjesnoga života.