Zašto sam odlučila ostaviti kofer po strani?
tekst: Tea Ružić
Brčko/ Čitajući brojne medijske napise, primjetno je da su skoro svi naslova „Zašto otići iz Bosne i Hercegovine“, „Odlazak iz bijede, trbuhom za kruhom“, „Masovni egzodus iz BiH“ itd.
Na moje veliko iznenađenje, malo ih se odluči napisati zašto, ipak, ostati ovdje. Unatoč svim krizama, neimaštini, unutarnjim previranjima i tenzijama, vrijedi ostati, ako mene pitate.
Iz svoje perspektive napisat ću i zašto.
Zapitamo li se ikada koji je najveći problem mladih u BiH, ali i šire, zbog kojeg se odlučuju za odlazak. Prođe li nam mislima, barem na trenutak, da bi to mogla biti pasivnost, nedovoljna motiviranost ili nedostatak hrabrosti za učiniti korak naprijed. Ako kao punoljetne, odrasle i za život sposobne osobe, nismo spremni jasno i glasno reći što želimo, onda mislim da nam bolje ni ne treba. Neozbiljno je reći da za položaj mladih, nezaposlenost i odlazak iz zemlje odgovornost imaju, kako mnogi kažu, samo političari i vlast. Smatram da odgovornost, između ostalog, leži i u nama samima, jer tko hoće nađe način, tko neće nađe izgovor.
Kao vrlo mlada osoba i osoba koja nije doživjela brojne patnje, tugu i čemer bježeći od granatiranja jer sam rođena nakon potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, mogu otvoreno reći da vrijedi ostati. Zar onda vi, iskusniji, stariji i zreliji, koji ste dali svoje živce i uložili svu energiju u borbu za svoju domovinu i očuvanje žive glave, kako vaše, tako i vaše dječice, ne biste trebali razmišljati isto?!
Zar biste, nakon svega doživljenog i proživljenog, napustili svoje ognjište i dvorište gdje ste se kao klinci sa svojim vršnjacima igrali, park u kojem ste se prvi put poljubili i zaljubili, crkvu u kojoj ste se pred Bogom zakleli voljenoj osobi na ljubav u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti?! Zar biste?!
Vjerovatno je vaš odgovor da. Ako jest, mogu vam iskreno reći da sam puno više očekivala od vas. Borba, borba i borba… nisam bez razloga ovu riječ napisala nekoliko puta, dok ću riječ odustajanje napisati samo jedanput. Sigurno shvaćate i zašto?!
Nikada u životu nisam bila pobornik odustajanja i bijega od teškoća, nevolja i strahova. Idemo se hrabra i junačka srca suočiti s ovom „rapsodijom“ u kojoj se nalazimo, u koju smo se sami svjesno doveli. Zatvoriti ju kao knjigu zle kobi iz prošlosti i ostaviti na tavanu, gdje odlažemo stvari koje nam nisu neophodne. Ona nam zaista nije neophodna, s obzirom da bismo konačno trebali poći ususret pulsirajućoj, živopisnoj budućnosti koja nas čeka. Čeka da se trgnemo i probudimo iz zimskog sna koji traje godinama, usudila bih se reći čak od 1995. godine.
Provodeći cijeli život u ovoj našoj BiH, dakle sada već oko 22 godine, mogu sigurno reći da ovoj zemlji nedostaje puno toga da bi bila uspješna, razvijena ili gospodarski osnažena kao Njemačka kojoj svi žudimo. Međutim, jedno je sigurno: ona ima dušu, bogatu pisanu povijest te kulturni obol više naroda spojenih u jednoj specifičnoj, a mnogima čak i neshvaćenoj Bosni i Hercegovini.
Ako sam vas barem malo potaknula na razmišljanje, smatrat ću se ispunjenom i sretnom osobom. Ne dopustite da vas roditelji viđaju od blagdana do blagdana, da vaša djeca odrastaju u zemljama u kojima možda nema korupcije, mita i mržnje, ali zasigurno nema ni ljubavi.