Ruža Zubac-Ištuk
U kamenjaru između dva kuka,
gdje teško se uvuče ljudska ruka,
iz šake zemlje i sunčeve sjene
provirili ljepotom nasmijani
zlatni ljiljani.
Htjeli su suncu dati svoju
života punu crvenu boju,
mjesecu zlatnu za čašu kiše
da priroda zdravljem miriše i diše.
-Tiho romorite – šapnuo je vjetrić
kapljicama kiše – nema ih više.
Na jednom stolu,
ljudskom rukom ubrani,
umrli su zlatni ljiljani.