Marica Žanetić Malenica
Bȉlo mi je te davne godine kucalo
k’o nikad, poput zvonka klatna,
činila se bogatom žetva srca moga
što krijepila je tijelo snagom žita zlatna.
Al’ ljubav tvoja, ljubomorom zadojena
k’o i sve što bezglavo uzme maha
u tiranina je izrasla koji nikoga ne štedi
tek sjeme zla sije u dolini suza i straha.
Gorke žetve srca svoga i sad se ponekad
sjetim, te mračne strane nesretne ti duše
i pitam se je si li ikada s nekom našao sreću
kada sve što srce gradi, ubojite riječi ti sruše.