tekst: Štefica Vanjek
Ovih dana jako se spominju livade. Ja jako volim livade, sjećaju me na sretno djetinjstvo, čak sam im i pjesmu posvetila. Ne znam kako ih vi doživljavate, ali ja sa sjetom.
Ovih dana mediji su puni komentara na račun livade pa im se i ja pridružujem s laganim povjetarcem da jače lelujaju.
Ova današnja mladost ne zna kakve sve radosti mogu pružiti obične livade, zato smo mi stariji tu da im ispričamo i poučimo ih.
Mi, djeca sa sela, nekada smo ih jako voljeli, naročito u jesen kad su nestale međe i granice, a krave su mogle slobodno pasti, onda je bilo mnogo krava hraniteljica i radnica.
Krave na livadi bile su spas djeci od teških poslova na njivama gdje se ubirala ljetina. Dok su one mirno pasle gdje žele, mi djeca, smo livadu maksimalno koristili za igru, ponekad i za zajedničko učenje i rješavanje domaćih zadaća. Nije nam bio potreban radni stol, dovoljan je bio panj, zajedničke glave mnogo su više znale i bez interneta.
Kakve smo tek sportske aktivnosti provodili na livadi, ma čudo jedno! Vrba je služila za brzo i spretno penjanje i vježbanje snage u rukama. Od zavezanih grana ljuljačka je letjela u visine, pa su se vježbali mišići ruku. Grmlje je služilo za skok u vis i trku s preponama, jarci su bili poligon za skok u dalj. Ako smo slučajno zaboravili krave a one odšetale u polje, trčanje na duge i kratke pruge spretno se treniralo.
Meka trava livade mekša od sportske strunjače bila je idealna za kolut naprijed, natrag, zvijezdu, onima spretnijima špagu i druge teže vježbe.
Ma nedam ja na livadu ona je zaslužna što imam pravilno razvijene mišiće, šteta što je nemam sada bliže ne bi nakupila ovoliko sala koje noge jedva nose, ali vidim da danas i sportaši rekreativci rado je koriste. Jedino je problem kada pada kiša tada je potpuno neupotrebljiva. Valja za to stručnjake priupitati kako taj problem riješiti, livadu natkriti i zimi grijati.
Ali, znate što? Nisu više ni livade što su nekad bile, kao ni djeca, u korov i žbunje su obrasle jer nema krava da na njima pasu, a ni djece da ih čuvaju. Danas se muzu iz tetrapaka neke uvozne krave, vrhnje, maslac, sir ni sličan siru u svim bojama bez ukusa, prave se na policama u trgovačkim centrima, a ljudi su postali kante za kojekakve otpatke.
Nije mi ništa sporno što se tiče livade kao zamjene za dvorane. Samo se bojim da netko na vrhu ne pokupi foru pa umirovljenicima i „stoki sitnog zuba“umjesto veće mirovine i plaće umjesto hrane, ne ponudi livadu u zamjenu.
Živi bili, pa vidjeli!