piše: Marija Juračić
U posljednje su vrijeme neki istaknuti političari i neke moćne organizacije tvrdile da su za sve loše stvari u Lijepoj Našoj krivi oni koji šire pesimizam, koji ne vide kako je u državi sve mnogo bolje, nego što je ikada bilo.
Dobri smo, uspješni, plemeniti i zato osmijeh na usne i vjeru u srce! Vi koji širite pesimizam i defetizam samo smetate, pa ako vam ovdje nije dobro, otiđite za onima koji su već utekli.
Toliko se naglašavala krivnja onih koji gunđaju i stalno nešto prigovaraju da sam se već osjetila osobno krivom za sve nevolje voljene domovine.
A onda je puknuo skandal. Jedna se žena usudila cijelom Saboru i medikamentima drogiranoj naciji ispričati osobno iskustvo koje je imala uslijed spontanog abortusa. Izvršen je nad vezanom ženom, uz polusatne užasne boli, bez anestezije. Ministar zdravstva je sa čuđenjem izjavio da se tako u našim bolnicama ne radi, da mora provjeriti slučaj, da su te stvari kod nas nemoguće.
„Čime se ti, čovječe, u životi baviš?“ pomislila sam,“kada ne znaš što ti se u vlastitoj kući dešava?“
A nije da se o sličnim stvarima nije pisalo, ali su uvijek proglašavane pretjeranim doživljajem preosjetljive žene. Ni saborskoj se zastupnici ne bi vjerovalo da nije uslijedila reakcija velikog broja žena koje su javnosti izložile svoja strašna iskustva i ponižavanja. Svima njima zahvati kiretaže su vršeni na živo i sada se pitamo – zašto?
Zar su stotine žena bile intolerantne na anesteziju? Pa i životinji veterinar da nešto za umirenje. Ako smo sve šolde potrošili na avione, zar se u nekom liječničkom ormariću nije našla koja boca konjaka, pa kao na Divljem Zapadu…
Razgovaramo za ručkom o razlozima takvog postupka prema ženama. Ja tvrdim, a moji mi kažu da sam blesava, da se sve dešava zbog one biblijske… u bolu tijela svoga… ženu se kažnjava jer nije uspjela sačuvati plod, zet tvrdi da se radi o negativnoj selekciji stručnoga kadra, trabunja nešto o kastinskom društvu jedne struke, u kojem se pogoduje vlastitom potomstvu.
Ja opet pokušavam opravdati postupke liječnika njihovom velikom humanošću. Naime, žele ženi priuštiti toliku količinu fizičke boli da zaboravi onu duševnu koju trpi zbog gubitka djeteta, a onda moja praktična kći nađe izlaz s kojim se svi složismo:
„Znate, ako se meni nešto takvo desi, idete sa mnom, ali s pajserom, pa na prvi moj krik, upadate unutra, a daljnji scenarij znate.“