KOLUMNA POVODOM
piše: Sandra Marelja Muić
Nema tome dugo da je na televiziji išla serija „Lost“ o skupini putnika koja je nakon zrakoplovne nesreće završila na pustom otoku i borila se za preživljavanje. Uz to su se cijelo vrijeme fobično osvrtali za sobom da ih iza nekog šipražja u prašumi ne zaskoče „Drugi“, tj. neka druga fantomska skupina za koju su sumnjali da tamo obitava u namjeri da im naudi. Skoro pa se i ja osjećam tako nakon ovih silnih tjedana lamentiranja i galame u medijima o predstojećoj subotnjoj paradi u Splitu. Silne udruge iskaču kao feniksi iz pepela i daju smrtnozbiljne izjave, kao da se radi o Nostradamosovom proročanstvu. Stotine ljudi ostale bez posla posljednih deset dana, premijer izrvnuo prazne džepove na nacionalnoj televiziji (a, mislim, mogao nas je i pneumatičkim čekićem u glavu spucati) …a ovi se raskokodakali do besvijesti o pravima, vrijednostima, medijskoj slobodi – sve vezano uz povorku duginih boja.
Neuravnoteženo i nadasve konfuzno urlikanje za održavanjem povorke onih koje privlači isti spol je, osim u namjeri da se ad hoc pokažemo kao hipermoderna država, uspjelo najviše u tome da ispegla ovo preostalih i pretankih živaca građana, te prvenstveno naglasilo jaz i razliku između „nas“ i „drugih“ kao u spomenutoj seriji, te, na žalost bacilo i sjenu na većinu dragog i normalnog splitskog svijeta koji će vam uvijek rado priskočiti u pomoć i razveseliti vas nekom dobronamjernom izjavom. Niti su Splićani divljaci, niti su ljudi koji preferiraju dijeliti postelju sa odabranicima istog spola bolesnici. Ne sjećam se da sam prilikom posljednjeg svog hodočašća vidjela natpis da se odvoje u redu ovi jedni i ovi drugi, a ove druge, Gospa, eto, neće primiti odmah u naručje svoje, nego će dobiti ukor pred isključenje. Hellouuuuuuu?
Hajka za ravnopravnošću urodila segregacijom, stojim u redu za krafnu i mozgam je li ovaj u rozoj „Kappinoj“ majici plesao sinoć u ženinom negligeu na Rozginu glazbu. Srećom pa mi se djetetu cakle oči na onaj šećer s krafne, pa ne moram barem s njim o tome komunicirati.
U Splitu, gradu sirovih strasti, svi koji na bilo koji način sudjeluju u javnom životu su imali nešto za guknuti na tu temu. Poznato najstrastveniji (i najsiroviji) gradonačelnik jedva promrmljao dvije rečenice na tu temu, udavili ga s time više nego sa onom snježnom nepogodom zimus, a seka mu, isto još i saborska zastupnica, uzela punomoć na mišljenje svih građana Splita te ih jednoglasno zastupa u protivljenju predstojeće parade. Kako ona zna šta ti građani misle, nije mi jasno, valjda je gradila tijekom života dobre odnose sa svim susjedima (i nećacima), te išla od vrata do vrata, znajući da će još trebati za krizne situacije.
Ne znam šta očekivati u zemlji koja je preko osamdeset posto katoličke populacije i koja najviše stremi tome da živi od nepromjene. Banuti Splićanima između fešte sv.Duje i sv.Ante sa gay pride povorkom je prilično smion pothvat, pogotovo što je to patrijarhalna sredina koja oduvijek pamti samo „žensku lipotu“ i „muški đir“ u simbiozi i nikakve drugačije kombinacije. Daleko od priče da se protivljenje tome temelji na tradicionalnim kršćanskim vrijednostima, jer je to ista fama kao i ona fama o dalmatinskoj spizi dok svi kući spremaju „Cekin“ piletinu . Da je postrojiti u povorku one koji tako gorljivo žive i zastupaju riječ Božju, te poštuju bračne vrijednosti, među ostalim, a istovremeno umaču sa strane, protegla bi se ta povorka od rive do antičke Salone, vjerujte mi.
Najtiši su oni kojima je primarno preživjeti svakodnevnicu i od nove rupe u kućanskom budgetu skuhati ručak za obitelj i omogućiti barem minimum dostojanstvenog života, makar gledali prošvercati se dvije stanice u busu vozeći se kroz svoju neizvjesnost, jer znaju da se i mi i oni samo borimo za svoj život.