tekst: Nataša Pecić-Janković
Posljednjeg dana godišnjeg odmora obično zbrajamo i oduzimamo sve ono sto smo i koliko prosli. Tako i ja sjedim uz prvu jutarnju kavu na terasi svoje rodne kuće u Slavoniji. Ne zelim propustiti ni trenutak izlaska ranojesenskog sunca. Preplavile su me emocije.
Obišla sam puno i malo. Od Slavonskog moga Broda do Soljana na istoku, preko Cerne, Vinkovaca, Andrijaševaca, Šiškovaca…
Sva ta mala, pitoma, ušorena sela na istoku Lijepe naše. Prekrasna žitna polja koja se negdje u daljini stapaju s nebom. Volim otvoriti prozor od auta i udisati mirise tek pokošene trave i obranog kukuruza. Stanem na tren kod voćnjaka i opije me miris jabuka. Grane kao božična drvca, objesile se do zemlje, prepune slatkih plodova rada vrijednih slavonskih ruku.
Suza krene za sve one koji su otišli… naposljetku za samu sebe.
Nekako se uvijek na godišnjem nađem oko “Vinkovačkih jeseni”, manifestacije koja se održava u srcu Slavonije. Općenito, to je najveći događaj ili kako ja volim reći, prikaz ljepote i bogatstva naše nam Slavonije. Prepuno snaša u šlinganim, necanim ,sa zlatom i srebrom vezenim, ukrašenim nošnjama.
I kao da to nije dovoljno, još i dukate nanizaju oko vrata da pokažu svu raskoš i bogatstvo ovoga dijela Hrvatske. No, kao da ni to nije dovoljno već pokazuju ples, pjesmu i razigrane konje vrance.
Uz tamburice, konje, pjesmu i folklor, opraštam se i puna dojmova odlazim. Oči i srce me izdaju. Vrijedni smo i radišni, mi Slavonci, no ne cijeni se to u Slavoniji više. Tako sam i sama ispratila brata i njegovu obitelj u bolju budućnost, u obećanu zemlju. Osta rodna kuća prazna, no, to je samo jedna u nizu praznih kuća u Slavoniji.
Koliko još ljudi i obitelji treba otići da neki tamo u Zagrebu, na Markovom trgu, progledaju?
Koliko majki i očeva moraju ostati bez svoje djece i unuka?
I sama razmišljam o odlasku. Sve zbog stanja u zemlji.
Zar smo došli do toga da do beskraja trpimo pohlepne političare, koji ne znaju upravljati svojom zemljom?