Anela Borčić
Čitav dan nastojim dozvati radost
u svoju sjenovitu krošnju
Pred nju sam poslala plahe ptice nade
Zbog nje sagradila mekano gnijezdo
od trunčica sretnih sjećanja
Sve zaludu
Čitav dan se opirem vjetru tjeskobe
što čupa me do korijena, do boli
Taj vjetar
Na njemu su moji listovi
kuglice treperave žive
a krošnja crni vir zlozvuki
Evo, već rosi zapad crvenim
i bura modrinom ježi more
a gnijezda još nemam
i nema ni ptica, nema ni radosti
Ničeg nema osim nemira
Zlovoljna, prepuštam se vjetru
plodeć rahli mračak noći
gustim mrakom duše, tmastim
sve misleć, sve tužeć, sve dvojeć
Jesam li to danas zaista živjela