Anela Borčić
Hodam gradom omamljena tvojom ljubavi
bez svijesti o tijelu, bez otpora i misli
Lelujam kao narančasti maslačak
u paperjastoj haljinici
I sve, baš sve potpuno pripada meni
Gospodarica sam lahora u lišću svih parkova,
uz kavu jedem one najnježnije oblake za desert
ispijam vlažne sjene u dubokim krošnjama vrba
i, misleći na tebe, plešem čitavo vrijeme
na svome pupku slasnim sjećanjem
Odrvenjela od užitka koračam bez cilja
zelenim dugokosim ulicama
Grane se naginju preko svih zidova
žele me dotaknuti po kosi
začuđene mojom neobičnom fluorescencijom
Apsolutna, plivam u mlakom poslijepodnevu ničega
Krećem se poput dobre vode,
poput radosna zvuka i blage svjetlosti
prema svome Suncu jer
iznutra sam Zemlja, izvana Mjesec škur
Žena sam blještava tek pod tvojim rukama