tekst: Štefica Vanjek
Gledajući danas vijesti konačno sam pomislila kako sam u prednosti što sam davno učila ruski, odgonetnula sam sve što je gradonačelnik rekao predsjedniku, i kako se zahvalio za odlikovanje koje je dobio za prijateljstvo. Vjerojatno predsjednik i gradonačelnik znaju zašto se našao u tako „eminentnom društvu“ nagrađenih istim odlikovanjem.
Mislim si, možda će sada prijatelji Rusi nahrupiti u glavni grad pa ću znajući ruski moći nešto dodati mirovini radeći kao vodič. Istina, treba mi malo ponavljanja, davno je to bilo kad sam ga učila, a imala sam i profesoricu strogu kao da je bila Ruskinja pa sam htjela ne htjela morala pjevati, a ne samo govoriti ruski.
Glavni grad poznajem kao svoj džep, pa i nije se nešto jako promijenio unazad četrdeset šest godina kako sam ga napustila, osim onih stambenih zgradurina u kojima susjed ne poznaje susjeda i fontana umjesto šikare.
Isti čas kad pomislih kako bi mogla dodatno za normalan život zaraditi, proleti mi misao da ni mladi nemaju gdje raditi, mislim mladi iznad četrdeset, jer sve mlađe otišlo je trbuhom za kruhom po Europi i dalje. Nama starcima ostaje kopati po tim, svaki dan sve većim, gomilama otpada po gradu, u potrazi za kojom plastičnom bocom koju je netko nehotice bacio.
Spomenula sam pjevanje na ruskom. I danas znam „Podmoskovske večeri“,“Kaljinku“ i druge pjesme, otpjevati bez greške i bez šalabahtera, a ne kao neki takmičari u „Supertalentu“ sa šalabahterom na ruci.
Mogla bi pjevati na ulici, samo moram naći nekoga tko svira balalajku, i neki zgodan šešir za ubaciti sitniš, to je danas in.
„Advent“ je pred vratima, tada stižu gosti sa svih strana svijeta, tako kažu, nisam provjeravala, pa i bogati Rusi navrate slikati se. Možda me zamijete u gomili ponuda i eto love do krova. Meni je čitav život lova padala s neba samo u snovima, tako bi bilo i sada.
Da, kad god nešto iskombiniram, zaboravim da mi moje kosti ne praštaju ni kilogram kruha viška u ruci, a bome neće ni hladnoću ulice, ako uopće i bude hladnoće, čini mi se da smo je otjerali nebrigom za prirodu.
Kako god okrenem i nije mi neka prednost „gavarit pa ruski“, ipak bi bilo bolje da sam učila njemački ili engleski, mogla bi ići djeci u Njemačku u posjetu bez brige kako ću se snaći na putu.
Onda si mislim, bilo bi dobro pred sljedeće izbore prijaviti se u gradonačelnikovu stranku, kažu da dobro plaća za spavanje u Saboru, no ni tu nemam neke velike šanse jer nemam dobar pedigre. A možda i imam šansu ako se sada upišem u neku veliku stranku pa prođem na izborima u Sabor, a onda kao prebjeg, naravno uz nadoknadu, odem među spavače.
Gradonačelnikov kolega političar kaže da on skuplja sav politički otpad, e to mi ne paše jer nikada nisam bila otpad od čovjeka pa neću ni u ovim godinama.
Kako god okrenem i konbiniram, ipak ću ruske pjesme pjevati samo mužu, a on je nagluh, pa ga neće smetati ako glas zaškripi ili sfušam intonaciju, pa nisam na „Supertalentu“. Moram se pomiriti živjeti od crkavice za koju još nisam dobila rješenje da znam sa čim raspolažem.
Neću više polagati previše nade u izmišljanja mogućnosti za dodatnu zaradu jer očito nemam šanse u ničemu, bar u ovom vremenu.