piše: Marica Žanetić Malenica
Utorak je. Ustajem iz kreveta, obavljam ono neizbježno jutarnje i zovem je u ured. Znam da čeka moj poziv, kao svakog utorka već, evo, treću godinu.
„Jutro, hoćemo li?“
„Naravno da hoćemo, a di?“
„Di je tebi zgodno, ionako idem busom, svejedno mi je!“
„Hoćemo onda u „Perivoja“, ako me direktor zove da mogu…“
„Znam, znam…, može!“
Doručkujem i kuham divku, zamjensku kavu mojega djetinjstva. Tijekom brojnih ljetovanja kod babe na Korčuli doručak mi je uvijek bio isti – ćikara mlika s divkom i tvrdi kolač kružnog oblika, iznutra šupalj, koji bi u ćikari nabujao do neslućenih razmjera. Osobito je bio pogodan za onu: „Tko tebe kamenom, ti njega kruhom“. Naime, ako su se i po čemu razlikovali kamen i ta inačica kruha, po tvrdoći zasigurno nisu.
Godinama poslije, zaboravila sam na divku, mješavinu prženog ječma i korijena cikorije, da bih joj se vratila u umirovljeničkim danima koji me po svemu, hajde, ne baš po svemu, podsjećaju na bezbrižno doba djetinjstva. Sada mi jedina ozbiljna i odgovorna obveza brinuti o tome kako osmisliti svaki novi dan na preostalom putu u vječnost. A prvi važan i konkretan zadatak je zasigurno s kim ću sljedećeg jutra kavu popiti. O tome se počinje razmišljati večer prije. Jer, u san se ne tone dok se ne iskristalizira ime prijateljice koja će biti sretna dobitnica jutarnje kave u mojemu društvu. Pri tome planiranju preskače se utorak. Jer, on je bezeciran za nju!
Kruh svoj svagdašnji zarađivale smo u istoj tvrtki. Radni dan smo započinjale zajedničkom kavom. Kod nje, strastvene pušačice, bilo ih je još nekoliko tijekom dana, a meni je i ova jedna jedina bila previše. Iako niskotlakašica, oči sam otvarala sretna što sam se probudila. Nije mi za to trebala šalica kofeina. Ali kava s njom bila mi je conditio sine qua non svakoga radnog dana.
Nismo sjedile skupa, odlazila sam u njezinu sobu čim bih došla u ured. I tako smo, tijekom tri desetljeća, bile jedna drugoj apaurin, persen, normabel… priručni psiholog i terapeut. Ispovijedale smo se međusobno, ogovarale s guštom svoju djecu i bračne drugove, smijale se na svoj račun i o svom trošku tako da nam je kolega iz susjedne sobe znao lupati po zidu i prijetio pozivanjem organa reda. Uz tu kavu, a ponekad sam dolazila i s praznom šalicom i glumila da ju pijem, istresale smo svu težinu nakupljenu tijekom života.
Govorila sam joj ono što ni sama sebi ne bih naglas htjela kazati. A njoj sam mogla. Jer, ona zna slušati. I reći što misli, bez osude, čuđenja, kritike… Znale smo i zaplakati kada bi se nekoj od nas skupila duša. Brisala mi je suze s lica u trenucima kada ne smiješ biti sam. Srećom, češće smo se smijale jer morale smo, životu usprkos, sačuvati onu dragocjenu kristalnu kocku vedrine. Oslobođene emotivnih naboja nastavljale bismo potom smireno odrađivati svoje zadatke.
Kada sam otišla u mirovinu nedostajao mi je još neko vrijeme moj zanimljivi posao, nedostajale su mi kolegice i kolege s kojima bi onako u prolazi popričala, pa i moj ured u kojemu sam provodila trećinu dana. Ali, to me je prošlo. Ostala je trajno tek praznina koju je nekad popunjavala ta kava s njom. I kao što rekoh, meni ne nedostaje obična crna kava, bez nje sam mogla i mogu. Meni fali ona ranojutarnja ćakula s kojom je započinjao dan. I zato smo dogovorile utorak. I dok Grašo čeka da mu baš on prođe, ja čekam da mi dođe.
Utorak je. Izlazim iz autobusa. Idem prema „Perivoju“. Dan je sunčan, ja odmorna, dotjerana, nasmijana. Vidim je u daljini. I moja Vanči ide prema „Perivoju“ iz suprotnoga pravca. Duga bez mlijeka, velika s toplim mlijekom i ćakula mirišu u zraku.