piše: Štefica Vanjek
Surfajući po internetu, tražeći zanimljivu temu za čitanje i odmor…. Bome sam je našla, ali ne za odmor, već za treniranje moždanih vijuga i živaca.
Nnaletjela sam na „Proglas“ koji je netko snimio i stavio na uvid čitateljima, a u kojem je pisalo:
“Svatko tko se uhvati u krađi ili mu se dokaže krađa bit će strijeljan na licu mjesta,
Godina – daleka 1943. Grad- Koprivnica.”
Zamislih se nad ovim proglasom, a u glavi mi nastao košmar od negativnih emocija, ne na proglas, nego na ovo što se danas događa u našem društvu.
Uh, kako bih voljela da se vratim u prošlost zajedno sa svim ovim današnjim „poštenim“, bogatim građanima i gledam primjenu zakona iz 1943.
Tu ne mislim na one zaista poštene koji su svojim radom i znanjem privrijedili više od nas običnog puka, da se razumijemo odmah.
Ne nisam zločesta, samo mi je dosta ovog tlačenja par novopečenih bogataša nad ljudima koji im služe pod uvjetima gorim nego u ropstvu.
Treniram vijuge.
Kako je moguće steći toliko bogatstvo kada su još Židovi poznati po poduzetničkom duhu trebali stvarati barem tri generacije da steknu bogatstvo, a onda je došao jedan koji je sve za života uništio, a kod nas danas u roku par godina stekneš bogatstvo i za jednog života možeš dva, tri puta bankrotirati i obogatiti se ponovo,
Hmmm …čudne sposobnosti i moći svakako.
Gnjev raste i raste. Okrenem stranicu dnevnih novina i vidi čuda, i tamo pišu o takvim tajkunima koji su optuženi za pronevjeru milijuna i milijuna. I svi pred sudom tvrde kako su nevini. Pa, i jesu, dok im se ne dokaže krivica,
E, u tom grmu leži zec! Dokazivanje krivice trajat će desetljećima, a milijuni će se negdje množiti ili se istopiti pa će „vuk pojesti magare“ s milijunima i bez njih..
Puk zakinut za te silne milijune i dalje će hrmbati da otplati dugove koje su im oni na grbače natovarili kradući za sebe, ne za zajednicu. I svi će se jednako kupati za ljetnih vrućina, sirotinja u znoju, a moćnici u vanjskim i unutarnjim bazenima glumeći veličine.
Vrištala bi glasno: “Dajte nam da dišemo!“, kad bi to pomoglo i kada bi me netko čuo, ali tko sam ja, tek jedna lasta koja nikad ne najavljuje proljeće.
I ovih dana u svim medijima naslovima vrište napisi o „kosturima“ koji ispadaju iz ormara, krađe i pronevjera i to u najvišim institucijama države gdje bi trebala vladati pravda i poštenje.
Svi su krivi i nitko nije kriv, svi viču: “Drž´te lopova“a lopova nigdje!” Bože moj, mislim si, ovoga nema ni u najudaljenijem otočiću Zanzibara,
Pa i nema, kažem sama sebi, kad je Zanzibar siromašna država i nemaju što krasti, a možda i imaju zakone kao kod nas 1943. pa si ti misli hoćeš li krasti ili živjeti.
Tko će znati, nemam love ni do Zagreba a kamoli do Zanzibara da provjerim kako je tamo. Ma, da imam love bar za kartu u jednom smjeru otišla bi u Zanzibar i ostala tamo, bar ne bi morala trenirati vijuge kako podmiriti troškove plina za grijanje u zimskom periodu.
Ma ne, nejdem ja u Zanzibar i da imam love, Frediea Mercyri-a tamo više nema da mi sa prekrasne plaže pjeva, ovdje bar znam već odprilike što me čeka , ništa me ne može iznenaditi osim infarkta i moždanog udara ,a i note pjesme „siromaštvo“ su mi poznate.