DANI HRVATSKOG JEZIKA

piše: Emil Cipar
Od 11. do 26. ožujka su Dani hrvatskog jezika.U kalendaru i u svijesti to su obično oni Dani koji nam pomažu da potisnemo lošu savjest i da pokažemo da ipak mislimo na ove ili one žrtve, na ugrožene vrste biljaka i životinja, na razne profesije, na žene…
Dan osoba s posebnim potrebama, Dan leptira točkaša, Dan bubrega, Dan žena, Dan invalida, Dan policije, Dan carinika, Dan dobroboljnih davatelja krvi, Dani jezika… Kalendar ih je pun, spomene se to ponekad negdje u vijestima, ali drugi Dan posvećen nečemu drugome potisne onaj prethodni.
Povodom …ovaj puta jubilarnih Dana hrvatskog jezika, jer se obilježavaju po dvadeseti put, u Gradskoj knjižnici u Slavonskom Brodu, upriličen je tradicionalni jezični kviz, i dodjeljena priznanja i pohvalnice. Moglo bi se reći …i to smo otračili, možemo te dane prekrižiti na kalendaru i pogledati kakav dan nas očekuje sutra, gdje moramo položiti vijence, ili koga moramo posebno istaknuti. Vijest od nekoliko redaka …možda slika i to je to. Za više ne postoji zanimanje javnosti.
Moglo bi se! Ali bilo bi strašno nepravedno prema mnogima, koji su zbog hrvatskog jezika prinijeli velike žrtve i zbog onih koji danas kada je jezik preko mjere ugrožen uporno ističu njegovu vrijednost, značaj i ljepotu.
U Gradskoj knjižnici bilo je živahno 16. Ožujka. Dvije jednako jake ekipe praćene i bodrene brojnim navijačima pokazale su zavidno znanje. Momčad poljoprivredne škole „Matija Antun Reljković“ i profesorica Marija Dabčević „protiv“ momčadi industrijsko-obrtničke koju je predvodila profesorica Ivana Raić.
Napeta utakmica, a pobjednika nema. Obje ekipe pripremile su se veoma temeljito.
Ako bi baš htjeli biti sitničavi na kraju je na jedvite jade, nakon brojnih produžetaka, sa nekom malom razlikom ipak proglašen i pobjednik, jer tako mora biti, tako nalažu pravila.
Organizator i voditeljica kviza Mirna Grubanović „odradila“ je posao, a zamjenica ravnatelja knjižnice  Darija Mataić-Agičić uručila je priznanja.
Pravi pobjednik nije službeno proglašen. A i teško ga je prepoznati. To je onaj, teško opisivi osjećaj da se na jednom zadatku radilo sa puno ljubavi. Osjećaj pripadnosti jednom jeziku, zbog kojega su pale bezbrojne žrtve. Jezik kao neprocjenjivo blago hrvatskog naroda dobio je svoje mjesto. Jezik zbog kojega je dr. Ivan Šreter iz Pakraca kažnjen zatvorskom kaznom, a početkom rata zarobljen i ubijen. A jedini njegov grijeh je bio da je jednom pacijentu u rubriku „zanimanje“ upisao hrvatsku riječ „časnik“, a gospodin je htio biti oficir.
I mi novinari koristimo jezik. On nam je alat, njime kažemo, ili pokušavamo reći ono što želimo. Vijest možeš prenijeti na tisuće načina, ali najljepše su one prenešene lijepim hrvatskim jezikom bez nepotrebnih tuđica.
Svaki zanatlija njeguje i pazi svoj alat. Tako bi svaki onaj koji se služi hrvatskim jezikom trebao paziti da ga ne uprlja, da lijepo izgleda, i da ga treba čuvati za nadolazeće generacije…
A to su upravo učinili sudionici i organizatori natjecanja u Gradskoj knjižnici. Pokazali su kako se treba ophoditi s dobrim alatom.
Da se ne bi previše radovali, moram korektnosti radi, napisati i onu ružnu stranu u ophođenju s jezikom. Niti nakon dvadeset godina postojanja samostalne i neovisne hrvatske države, ona nema Zakon o jeziku. On bi osigurao opstanak jezika. Ovako …bez njega je moguće da strani poslodavac piše na njegovom jeziku u ugovore o radu i oglase za radna mjesta.
Koliko god se zaljubljenici u jezik trudili sačuvati jezik, bez Zakona o jeziku on nema šansu. Ostat će samo Dani hrvatskog jezika za sjećanje na njega.
Korizma je …vrijeme odricanja. Predlažem da se odreknemo apstinenscija, integracija, participacija, destinacija, edukacija, tendera…
Umjesno njih lakša, ali ukusnija i kvalitetnija hrana.