napisao: Emil Cipar
Jezik je naša osnovna potreba. Kao zrak, kao voda, kao čvrsto tlo pod nogama. Njegov značaj nam nije svakoga trenutka očevidan, nismo ga svjesni.
Jezik je nešto kao netko tko je nam jako drag. Tek kad nas napusti, kad više nije uz nas postajemo svjesni koliko nam je značio. Nažalost …onda je to prekasno gubitak je nenaknonadiv.
Majstore jezika možemo tražiti na svim obrazovnim razinama …od nepismenog svijeta do sveučilišnih profesora. Majstore, koji svoje osjećaje i dojmove, svoja razmišljanja… znaju smisleno pretvoriti u rečenice. Ruža Knežević je jedna od njih.
Zato nije nikakvo čudo da je promocija knjige Ruže Knežević Babogredke napunila dvoranu Gradske Knjižnice u Slavonskom Brodu.
Knjiga se zove Iz bakinog ormana i napisana je prostim narodnim jezikom. Ali svejedno pozorno su i sa užitkom slušali i majstori pisane književne riječi …pisac Vladimir Rem, na primjer.
I svi ti brojni posjetitelji nisu knjigu prihvatili, kao neku egzotičnu, nepoznati književnost. Svi su ju pozdravili i primili k srcu, onako bez uvezivanja i filtriranja kroz filtere književnih pravaca i kategorija. Ružina knjiga se ne čita očima, nego srcem, i svaki visokoumni komentar bio bi više nego suvišan.
Ruža vidi jezik kao sredstvo međugeneracijske solidarnosti, pa u svojoj posveti kaže:
Vu moju knjigu posvećujem mojim dragim Babogretkama i Babogrecima. Starijima da mogu i čitat kako pripovidaju, a mlađima da se uz vo moje štivo prisjete kako su im nekad pripovidali izmeđ sebe bake i đedovi.
Svaku sumnju u pripadnost kulturnom blagu napisanom na hrvatskom jeziku razbila je u uvodnoj riječi Darija Mataić-Agičić.
Darija je visokoobrazovana, ali svejedno njene riječi harmoniraju u potpunosti sa pričama ruže Knažević. Kao neobičan duet, praćen gajdama i klavirom i sve u jednoj divnoj, skladnoj harmoniji.
Uvodni tekst Darije Mataić-Agičić:
Svijet u kojem živimo, sve češće postaje samo sajam običnih razgovora.
I taj svijet , u kojem smo i sami podstanari, kao da se uselio u zatvor svakodnevnice, u kojem su daleka mjesta uvijek ravno …sve do kraja svijeta.
Dalekog mjesta večeras nema.
Večeras je zadnja točka daleke daljine Babina Greda.
Pričice Iz bakinog ormana.
Namjerno kažem pričice, jer one, kao da su i same, seoskom mudrošću , pobjegle u prošlost.
Na sigurno.
I znaju, i pričice i autorica, kako se sutra nikako ne može potrošiti prije no što mu dođe vrijeme.
A do tada?
Ovo su pričice o sjećanjima u stisnute šake pretvorenima.
Ovo su pričice, velikom dijelom o ženama .
O onim slavonskim ženama koje svoju sudbinu upijaju samo kao običan kišni dan. O onim ženama koje su bezimene, isto onoliko koliko su bezimene rijeke i polja slavonskih makova. U imena Matike, Agice, Ane, snaše Marice, Reze, bake Stane , Marte, sklupčala se slavonska žena. Ili, jednostavnije, žena.
Ona žena koja nikada nije razlučila: Je li njena sreća vjernija snu ili zbilji? Ona žena koja nikada nije razlučila: Zna li previše ili premalo o tim snovima?
…One su zapravo anonimne, poput sekunde jednog stoljeća.
A cijelu jednu ravnicu nose na svojim dušama.
Onako kako ide redom: svijet ne može postojati dok nema čovjeka, a čovjek ne može postojati dok nema duše.
Njihova, široka i nepregledna, istinito bolna…duša.
Jer, ono što neke slute, za druge je odavno dovršeno. Njihove samoće, skliskije i od najskliskijih suza zaključane u kućarima kao da su znale kako su riječi greške: riječi razbijaju veličinu, nedostatne su i nepotpune. One razbijaju i veličinu boli. Te žene, navikle su trpjeti.
Neke…
Žene Ruže Babogretke imaju neostvarene snove.
Neke…
Žene Ruže Babogretke imaju seosku lucidnost i mudrost.
Neke…
Žene Ruže Babogretke imaju smjelost.
I putenost… i grijeh…. I ljubav koja poništava grijeh.
Žene Ruže Babogretke imaju vrijeme.
Jučer, koje večeras, ovim portretima nepoznatih žena postaje danas.
I upravo zato, iako je ovo, samo moja impresija pročitanog, i osvrt na ono što je
meni kao čitatelju, bilo zanimljivo prepoznati , temu žene, mislim da je, večeras, dostatno.
Uvlačiti u priču regionalnu književnost, (i dijalekt) i njenu opravdanost unutar nacionalne književnosti značilo bi uklapati ove pričice u neku zadanu hijerarhiju: lokalna, regionalna, nacionalna književnost, granice i prelasci, pismenost ili umjetnost…. I još puno toga…
Mislim da ovim pričicama to nije bila nakana. A ni samoj autorici…
Možda jednostavno reći kako su priče Iz bakinog ormana i sama lokalna, a ponekad i regionalna književnost, sokak nacionalne književnosti. A sokaci, nekamo mogu voditi, i ne moraju. I na ulazu u svaki sokak, svake lokalne, regionalne književnosti, kod nas, među žitnim poljima, u crvenim sutonima ugnježđena , šuška ona Matoševa kad kaže: „slavonska književnost daruje lakoću i duhovnost, čistoću jezika i prirodan ton“.
Iz bakinog ormana, večeras šuška kako s vremenom nauči čovjek i vrijeme gledati. I baš zato, ne zatvarajte vrata ormana nikada do kraja.