Mirko Popović
Neki vrh moga nerva pita kako ne pitati koliko godi crnoputoj moja otisnuta šetnja po toplini njena vrata, ili možda se, izgubljen u njenom pogledu, ne snalazim oštreći pri tom i vrh olovke u mislima i u beskraju pa nesuvislo izgovaram opravdanost pogrešnih, nehtijućih, ili promašenih, a možda izazvanih poteza. I olovke, i ruke, i kista, i očiju.
Želio bih napisati rečenicu s konstatacijom da je, nesputan sirovim entitetom, izgovaram tijelom… držeći olovku na pozicijama s kojih se više ne vidi svijet koji nas je ostavio posve same. U počiteljskoj tvrđavi…
Svanulo. Pred licem odmjerenog, sivog profesionalizma iščezle želje što sinoć nahrupiše. Ostala slika obješena tamo gdje zastajem na nečujnom dodiru zrake sunca sa sivobijelim sobnim zidom. Crnoputa još spava. Provirim kroz prozor. U dolini žuto miruju maslačci. I njene ruke su bezglasne, glatka bonaca na njenoj koži prepuštenoj blagom jutru. Neki dah što mekanim krilom ulazi kroz prozor ne mogu definirati. Možda zato što se u meni nastanjuje tiho jutro.
Daleko u pozadinu stalka za crtanje pogled mi odnese slika vlaka što poput zmije brzo nestaje u krivini. Na slici pejzaža što ostaje iza jurećeg vlaka nešto u meni pokreće kist i vuče sinošnje crteže što oblikovali su njene oči, bradu, volumen obraza u kojima sam, sad mi se čini, uhvatio ne samo sjaj i razigranost, već i neku tajnu crnopute, simbiozu, primarno bi se reklo niotkud rođenu.
Kamo ću s trenutkom u kojem gledam kako spava. Kao i sve što spava prema nebu okrenuto, dubokom, visokom nebu nad dušom kamena počiteljskog, nad vrtovima u kojima mirišu bosiljak i geranij, a u starim kamenim zdencima miruje voda uspomenâ.
Ipak, znam kamo ću, pokreće me jutarnji lagani vjetar prema mrlji okera svijetlog nekontrolirano prolivenog s kista zaustavljenog nasred sobe.