Mirko Popović
navečer u tvom glasu je
plamen svijeće koju palim
da upokojim predjele
nevidljive materije
navečer u tvom zagrljaju
nismo preplašeni nismo sami
iako strašni blaženi mir
prekriva vrijeme zemaljsko
u dugoj noći gledamo
u neuskladivost realnosti
sa slikom u kojoj se mimoilazimo
u neka ožujska popodneva
puna sunca i kasnoga snijega
u noći u neznan sat
ogrnuti šutnjom koračamo
ti pališ svijeću dok ronim željom
dok zemlja razmrvljena
ne počne disati
a onda sviće