piše: Marija Juračić
Danas smo se za obiteljskim stolom prebacili na visoku politiku. Ne znam tko je izmislio tu sintagmu, jer ta visoka politika je puna niskih udaraca, prizemnih razmišljanja, niskih namjera. Jednom riječju – sva je niska.
Mislim da te osobine politika vuče od svojih prapočetaka, od trenutka, kako je to lijepo objasnio Jean Jacques Rousseau, kada se našla jedna dovoljno pokvarena i drska faca koja je ogradila komad zemljišta i rekla: „Ovo je moje.“ Našla je relevantan broj naivaca koji su joj povjerovali i tako je nastalo građansko društvo,“ govorim između zalogaja, a kći i zet se samo pogledavaju pogledom koji govori- opet stara palamudi.
Zet se ipak uključuje u diskusiju i vještinom saborskog zastupnika iskače iz teme i navlači vodu na svoj mlin:
„Punice, nemate li vi neke komunjarske ideje? Privatno je vlasništvo svetinja građanskog društva i ne bi bilo dobro da ne postoji. Ono je odraz sposobnosti i radišnosti pojedinca.“
„Je, zete. I mnogo čega drugog, ali pustimo to. Možemo samo konstatirati da uz te pozitivne osobine ima i mnogo trulih gena koje vuče iz tog nekog pradoba stvaranja država.“
„Opet vi od stoljeća sedmog,“ prekida nas moja kći. „Vratite se vi na sadašnju visoku politiku. Što vam tu smeta?“
„Marakeška deklaracija“, lanemo ja i zet uglas.
Ja držim žensku stranu pa ponavljam predsjedničino mišljenje da prvo treba postojati globalan dogovor o migracijama, a tek onda nešto prihvaćati, a zet drži mušku stranu pa viče da nema zime, da nas taj dokument na ništa ne obvezuje.
„Vjerojatno je tako“, odgovaram“, jer taj dokument na hrvatskom jeziku nisam pronašla ni na stranicama relevantnog ministarstva, pa sigurno nije ni važan, ako do sada nije javno objavljen, da se na njega ne stavi nekakav potpis.“
Sad se uzjoguni moja staromodno odgojena kći pa i ona počne držati žensku stranu naše visoke politike:
„Kako nije važno? Pa i samo rukovanje obvezuje. Zadana riječ obvezuje!“
„E, moja kćeri! Ta zadana riječ u visokoj politici ne vrijedi. Nije ta politika stočni sajam pa da se ugovori zaključuju rukovanjem.“
I odleti mi misao na stočni sajam i na onu facu iz teksta starog Rousseaua.