Suvremena komedija u dva čina/ II. ČIN
tekst: Marija Juračić
Ristićeva kancelarija. Ulazi Ristić, baca šešir na vješalicu. Promašuje, Podiže ga i sjeda za svoj stol. Rasteže se i viče:“ Anđooo! Kavu molim! Ali ne onu od jučer. ( Kako mu nitko ne odgovara, dere se iznova.) Anđooo, kavu! Znaš da ne mogu funkcionirati dok je ne popijem. ( Kako se opet nitko ne javlja, mrmlja za sebe.)
RISTIĆ: Pa gdje je ta cura? Skoro će 9, a nije ništa ni javila. Morat ću joj odbiti od plaće, jer reda mora biti. Ti mladi si svašta dozvoljavaju. Kao da je teško okrenuti telefon i reći o čemu se radi. I kako se samo ponašala jučer pred onim Drmićem. Ući onako sa živim pijevcem. Što je čovjek mogao pomisliti? Sreća da sam pametan pa se snađem u svakoj situaciji. (Sjeda za stol i pali računalo) Tako, da vidimo što ima nova! Kakav se novi cirkus odvija u gradu!
(Netko pokuca na vrata i bez čekanja ulazi. Krupna žena nakovrčane crvene kose, na visokim potpeticama, jako našminkana i nakićena bučno ulazi i već s vrata viče)
IVANČICA: Gdje je onaj moj? Crna nesreća! ( Ogledava se po sobi) Oprostite, nisam znala da ste sami!
RISTIĆ: A s kim bih trebao biti?
IVANČICA: ( Afektirano) Oprostite mi, gospodine, što sam ovako upala, ali mislila sam da je ona moja nesreća već stigla k vama. Naime, rekao mi je da ima s vama dogovor… Izvinite, nisam vam se ni predstavila. Ja sam gospođa Drmić. ( Pruža ruku na pozdrav, ali na način kao da očekuje rukoljub.)
RISTIĆ: ( Rukuje se i uslužno joj primiče stolac.) Izvolite sjesti, gospođo Drmić. Vaš bi suprug trebao svakog časa stići. Nego, recite mi, zašto ste tako uzbuđeni? Što se dogodilo?
IVANČICA: (Teatralno briše maramicom nepostojeće suze.) Dogodilo se to, dragi gospodine, da mene moj suprug vara. Da, dobro ste čuli. Vara… Tako mi zahvaljuje za sve što sam učinila za njega. Dala sam mu 20 godina mog života, kći sam mu rodila, a on mene vara.
( Bijesno.) I to sam tek danas doznala. Da ga nisam slučajno potražila u njegovom uredu i danas bih živjela u neznanju… Eto, jučer mi je rekao da ima sastanak s vama i to je lagao.
RISTIĆ: Nije lagao. On ima sastanak sa mnom.
IVANČICA: Pa zašto onda nije ovdje? Ima skoro dva sata da je otišao od kuće. Taj laže čim zine!
RISTIĆ: Ne laže vam, gospođo, vjerujte meni. Ne vara vas on. Morao je ići k liječniku, a znate kakvi su liječnici. Kod njih se uvijek čeka.
IVANČICA: (Zapanjeno i pomalo zabrinuto.) K liječniku? Ništa mi o tome nije rekao. Zar je ozbiljno bolestan? Ako je bolestan, ja to moram znati. Znate li vi koliko ima posla oko pogreba? Treba to sve organizirati da bude na nivou, da ne bude kasnije ogovaranja, jer ipak smo mi ugledni ljudi. Treba se pobrinuti za oglašavanje u novinama, pozivati rodbinu, naručiti vijence, dogovoriti misu, naći muziku… ( Zanese se.) pa duga, crna limuzina, pa moja crnina, pa izbor pjesama…
RISTIĆ: Smirite se, gospođo. Daleko je vaš gospodin od smrti. Nije on išao liječniku zbog bolesti, nego po nekom drugom poslu, a to je tajna. To ne smijem ni vama otkriti. Samo zbog vašeg mira mogu reći – nije bolestan. Zdrav je kao drijen.
IVANČICA: ( Ukoči se.) Po drugom poslu? Tajna, kažete. ( Plačnim glasom.) A, znam ja po kakvom poslu on mora doktoru. Pokvarenjak jedan! Ugovara abortus.
RISTIĆ: Kakav pobogu abortus? Pa on je, ako niste znali, muškarac.
IVANČICA: Za neku svoju ljubavnicu. Poznajem ja njega dobro. Samo na one stvari misli.
RISTIĆ: Koje stvari?
IVANČICA: One stvari. Ma znate na što mislim. Samo su mu ženske na pameti… Sigurno ga neka od njih ucjenjuje djetetom pa mu vi pomažete da se izvuče. Znate što, gospon advokat? ( Rezolutno.) Vi ćete mene zastupati u brakorazvodnoj parnici protiv mog supruga. Meni je njegovog ponašanja dosta. Umjesto da misli na ugled i da se nekako dokopa Sabora i postane zastupnik, on ganja ženske. Sve svoje sposobnosti krivo usmjerava. A bio bi dobar zastupnik. Zna dobro govoriti, zna obećavat i muljat, a i u zatvoru je jednom prenoćio zbog neke tučnjave. Ima sve adute u rukama, a on uokolo glumi Kazanovu.
RISTIĆ: Ali, draga gospođo, odakle vama ta primisao? Vaš je suprug jedan fin, uglađen gospodin i gdje bi on… Ma, vi se sigurno varate.
IVANČICA: (Tresne pred advokata žensku torbicu). Ja se varam?! A što je ovo, molit ću lijepo?
RISTIĆ: ( Zapanjeno) Torbica. ( Kako Ivančica šuti, nastavlja nesigurno.) Mala, zelena ženska torbica s dugom ručkom i patent zatvaračem…
IVANČICA: Nije to torbica. To je korpus delikates.
RISTIĆ: Mislite korpus delikti. Za što?
IVANČICA: Za njegovu bezočnu prevaru. Za njegove laži.
RISTIĆ: Recite mi više o tome. (Dodaje usput.) Ponudio bih vam kavu, ali moja sekretarica iz nepoznatih razloga danas nije došla na posao. Dakle, o kakvoj se prijevari radi i kako ste vi došli do saznanja da vas vaš bračni drug vara?
IVANČICA: Pustite kavu. Tako sam ljuta da bi mi se svaka kap kave u otrov pretvorila… Dakle, ovako je to bilo. Ujutro je moj suprug ustao i obukao čisto rublje, što mi je odmah bilo sumnjivo. Rekao mi je da ide k vama u vezi one tužbe koja je podignuta protiv njega. Čim je izašao, navirila sam se na prozor i vidjela da ne ide u pravcu grada, nego u pravcu svoje kancelarije. Nisam tamo bila više od godinu dana, jer nije locirana na putu kojim se obično krećem, pa sam pomislila – idem vidjeti je li on tamo. I znate li što sam tamo zatekla? Sodomu i Gomoru.
RISTIĆ: Niste valjda zatekli muža in flagranti s tajnicom? Zatekli ste ga na djelu?
IVANČICA.: Jesam. Ali ne na djelu, nego na nedjelu. Njega doduše nisam tamo našla, ali bio je, kako ono kažete, in flagranti. Ova torbica je dokaz. Zato želim da me zastupate, da mene oslobodite tog lažljivca, a njega da oslobodite novaca koje mi treba dati za moje duševne boli, za sve što sam morala podnositi u tom braku.
RISTIĆ: Recite mi nešto više o tome. Kakve dokaze imate?
IVANČICA: Dokaz je sama tajnica i dokaz je ova torbica… Advokate, vidim da slabije kapirate pa ću vam izložiti sve po redu. Dakle, dođem ja pred mužev ured i vidim, nema njegovog auta. Već sam se htjela okrenuti i otići, kad vidim, jedna blajhana plavuša, sva utegnuta u usku haljinu otključava njegovu kancelariju. Znam da nije njegova sekretarica, jer nju sam mu ja dovela, ružnu, neuglednu curu, da ne padne u napast. Izađem iz auta i uletim za njom u mužev ured, kad ona me ljubazno pozdravlja. Gledam je i ne vjerujem. To je ista ona cura koju sam mu ja dovela, ali žaba se pretvorila u princezu, ili labuda, tako nekako… Ne vjerujem svojim očima. Je sva umjetna, ali muškom oku sigurno privlačna, jer vi muški ste takvi. Vama se sve može prodati pa i napumpana usta, lažne trepavice, umjetne grudi… A kako se sva utegnula, ona puceta na bluzi samo što ne puknu. I kao šlag na torti u oči mi udari njezina torbica. Tako me udari da mi se sve zacrnilo pa sam morala sjesti.
RISTIĆ: Torbica? Kakva torbica? Kakva vas je to torbica udarila?
IVANČICA: Mala ženska, zelena s dugom ručkom i patent zatvaračem, kako ste je vi sami opisali.
RISTIĆ: (Pokazuje torbicu na stolu.) Ova torbica?
IVANČICA: Ne ova, nego ista takva. Identična.
RISTIĆ: A što ćete? Takva je moda. Kada nešto uđe u modu, onda sve žene kupuju iste stvari. Htjele bi biti posebne, a uniformiraju se. Kao da istim modnim detaljima jedna drugoj poručuju: I ja pripadam istom staležu. Nose iste statusne simbole. Tako je i ta gospođica kupila istu torbicu kao i vi.
IVANČICA: Kupila? Jednako kako je kupila i platila svoje estetske zahvate. Kako vam nije jasno da je on, đubre jedno, njoj i meni kupio iste modele? Zamislite kako me ponižava. Ona nosi istu torbicu kao ja! Ja, žena jednog uvaženog poduzetnika i ona, obična sekretarica nosimo istu stvar. I tu istu stvar kupio je moj suprug. Neoprostivo! Neke statusne simbole treba poštivati, ma što vi mislili o tome. Vi ćete pokrenuti brakorazvodnu parnicu u moje ime. Ja ću vas dobro za to platiti.
RISTIĆ: Ali vaš suprug je moj klijent, doduše po pitanju druge stvari. Ipak bi to bio nekakav sukob interesa. Osim toga, moja se kancelarija ne bavi razvodom braka. No ako je velika imovina u pitanju… ne znam, gospođo. Vi ustvari nemate relavantne dokaze, nego samo insinuaciju. Ništa ne možete dokazati.
IVANČICA: A kakav ste vi advokat kad ne vidite istinu? On je njoj platio te operacije, kupuje joj stvari. Ona je prije izgledala kao da ju je poplava izbacila na obalu, a sada je ljepotica. Zašto, molit ću lijepo, bi on sve to uradio, ako mu nije ljubavnica?
RISTIĆ: Možda zbog posla. I klijenti vole razgovarati s pristalim ljudima. A vaš je suprug ugledan kamatar, pardon, ugledan gospodin i važno je kako mu tajnica izgleda. Ako je on platio njezino uljepšavanje, a mislim da nije, onda je to učinio samo zbog ugleda firme. Nekako je ljepše klijentu ako mu prijetnju zbog neplaćanje izrekne zgodna žena. Manje je strašno.
IVANČICA: Meni je dosta te vaše muške solidarnosti. Ja sam odlučila. Rastavit ću se, a vi ćete voditi postupak. Ako nemam dokaza, znam kako on posluje, kako je otvarao i zatvarao lažne firme zbog poticaja, kako nije plaćao radnike, kako je utajivao poreze, kupovao posrnule firme pa ih upropastio samo da se domogne terena uz more. Sve ja to znam. To što sam lijepa, ne znači da sam glupa. A i političke stranke je mijenjao kako je koja došla na vlast.
RISTTIĆ: Jesam i ja. Pa nije stranka brak pa da se okuješ za cijeli život. Gospođo, pazite da se, ne prenagljujte. Ne bih volio da mi netko polomi noge. A osim toga, treba vidjeti kako stoje stvari oko vaše zajedničke imovine. Mogli biste sve izgubiti. Koliko sam shvatio iz razgovora s vašim mužem, vi nikada niste radili.
IVANČICA: Ja da nisam radila? A što sam radila ako nisam radila? Tko mu je kćer odgojio? Tko je njega učinio čovjekom? Tko je kućnim pomoćnicama rekao što i kako trebaju raditi? Koliko sam se samo namučila dok su ga počeli primati u elitna društva. I s Pecićem sam ga ja upoznala, a vi znate kakav je to gospodin. Milijune vrijedi njegovo gospodstvo. A kakav je to samo domoljub! Trebate ga vidjeti kako ponosno stoji kada se svira naša himna. Na svaki praznik stavlja veliku zastavu na balkon svoje kuće. Doduše, sada je u zatvoru zbog neke sitnice, nekog izvlačenja novca, ali gospodin je od glave do pete i vjerujem da će brzo izaći i dokazati svoju nevinost. Ja da nisam radila? Ja se nisam nikada mogla ni zaposliti, jer nisam imala vremena raditi koliko sam samo radila.
(Otvaraju se vrata i ulazi Drmić. Vidno se lecne kada ugleda suprugu. Učini kretnju kao da će pobjeći, ali se predomisli i navuče osmijeh na lice.)
DRMIĆ: Kucao sam, ali niste čuli. Dobar dan, gospodine Ristiću. Skužajte što kasnim. Ivančice, od kuda ti ovdje? Što se dogodilo da si došla?
IVANČICA: Koliko sam ti puta rekla da me ne zoveš Ivančica. Đejn. Ja sam Đejn. To je ime internacionalno i bliže svim svjetskim ljudima. A kada me pitaš zašto sam ovdje, reći ću ti bez okolišanja. Tražim rastavu i došla sam svom advokatu.
DRMIĆ: (Zapanjeno) Rastavu? Pa zašto, ljubavi? Što sam ti ja nažao učinio? Ti znaš koliko ja tebe volim. Nema toga što ja zbog tebe neću učiniti.
RISTIĆ: ( Za sebe) I noge ljudima lomiti.
DRMIĆ: ( Pokušava zagrliti suprugu, a ona mu izmiče.) Sve ti kupim što poželiš. I ovu skupu torbu sam ti kupio. Kad sam je ugledao, odmah sam pomislio, kako bi ona lijepo stajala uz tvoju crvenu kosu.
( Ristić mu iza Ivančičinih leđa daje znakove, ali ih Drmić ne shvaća.)
IVANČICA: I uz žutu kosu tvoje tajnice. Mislio si da neću otkriti koliko si novaca spiskao na nju. I imaš obraza njoj kupovati isto što i meni. Jesi li joj i onakvu crvenu spavačicu kupio kao meni? ( Tuče ga torbom, dok ovaj uzmiče.)
DRMIĆ: Nemoj ljubavi! Nisam ja ništa kriv. Sve ću ti objasniti. Vjeruj mi, molim te!
RISTIĆ: Stane između njih pa i on dobije torbom po glavi. Nemojte, gospođo. Pa saslušajte gospodina. Evo, ja ću vam reći kako se sve dogodilo, ako njemu ne vjerujete. Ja točno znam, jer mi je gospodin ispričao.
( Drmić stoji iznenađen, a Ivančica se smiruje.)
IVANČICA: Ispričao? Vama? Baš me zanima što vam je ispričao i zašto mi to niste prije rekli? Ovako ostaje sumnja.
RISTIĆ: Nisam vam mogao reći zbog poslovne tajne. Znate, advokat ne smije otkrivati riječi svoga klijenta, ali kako mi vaš gospodin suprug dozvoljava da vam pojasnim, sve ću vam ispričati.
IVANČICA: Baš me zanima što ćete izmisliti.
RISTIĆ: ( Uvrijeđeno) Nemojte tako. Ja nemam razloga da lažem i izmišljam. Dakle, vaš mi se suprug jučer požalio na svoju sekretaricu i pitao me, može li joj dati otkaz.
DRMIĆ I IVANČICA (Uglas.) Otkaz?
RISTIĆ: Da, otkaz.
IVANČICA: Pa lako joj ga da kad ona već treću godinu radi na ugovore od tri mjeseca. Ne treba mu za to advokat. Samo ne produži ugovor i gotovo.
RISTIĆ: Oprostite, gospođo. Nešto bih u povjerenju pitao vašeg supruga.
( Ristić i Drmić se povlače u kut i nešto šapuću.)
RISTIĆ: Evo, gospođo, vaš se suprug slaže da vam kažem cijelu priču. Dakle, stvar stoji ovako. Nakon što je njegova sekretarica dvije godine radila vrijedno kao crv, netko joj je ponudio radno mjesto na neodređeno vrijeme i ona je željela otići.
IVANČICA: Nezahvalna beštija! Nakon svega što smo učinili za nju! Prodana duša!
RISTIĆ: Istina je, gospođo. Malo je danas zahvalnih ljudi. Bilo kako bilo, da ne izgubi sekretaricu, vaš je suprug nju prijavio na neodređeno radno vrijeme. I sada su počele njegove nevolje.
IVANČICA I DRMIĆ: (Istovremeno i začuđeno.) Da? Kakve nevolje? (Kada Ivančica pogleda muža, on shvati da se zaletio pa odmahujući glavom ponavlja iste riječi.)
DRMIĆ: Takve nevolje! Takve nevolje!
RISTIĆ: Ta mala je tražila bolovanje zbog operacije i vaš suprug, kako je mekog srca, joj je dao neplaćeni godišnji odmor. A što je ona učinila? Otišla na plastičnu operaciju. Nakon nekoliko mjeseci, ista stvar. Vaš je muž mislio da ima normalnu, dobru, neuglednu sekretaricu koja se sva predaje radu i prosperitetu firme, baš onako kako ste vi mislili kada ste je doveli, a ona se odmetnula. Tko zna od kuda joj novac za te zahvate, ali sigurni budite da taj novac nije dobila od vašeg supruga.
IVANČICA: A torbica? Zašto je i njoj kupio istu torbicu?
RISTIĆ: Zar vam je ona rekla da joj je vaš suprug kupio torbicu?
IVANČICA: Nije, ali toliko se stvari poklapa.
RISTIĆ: Ništa se ne poklapa. Sve ste krivo shvatili. Prvo je on vama kupio torbicu, a kad ju je ona vidjela, kupila je sebi istu takvu. Evo, neka vam suprug kaže.
DRMIĆ: Je, Đejn. Ne pomaka se s ovog mista ako ti lažem. Zato me ta cura toliko nervira. Sva je falša i lažna. Pari mi se ka neka plastična lutka iz izloga. I sve bi tila imati ka neka fina gospođa. Kad je vidila tu boršu, odma me pitala di san je kupija, a ja joj reka. Nisan zna da će odma trčat i kupit. Ma, lipa moja Đejn, ma di bi ja tebe vara s onim strašilom za tice.
IVANČICA: Ne znam što misliti. Zakuni se u što najviše voliš da govoriš istinu. Znaš, da mi gospodin advokat nije ovo ispričao, ja ti ništa ne bih vjerovala.
DRMIĆ: ( Drži ruku iza leđa s prekriženim prstima.) Kunem ti se onim što mi je najmilije na svijetu, mojom domovinom se kunem i tobom, lipa moja Đejn. Reka san ti istinu i samo istinu.
( Dok se ta scena odvija, Ristić sjeda za stol i nešto traži na kompjutoru. Postaje sve nervozniji.)
RISTIĆ: Gospodine Drmiću, vaše pare još nisu sjele na moj račun. Što kažete na to?
DRMIĆ: Nemam pojma. Možda je vaša Anđelija pogrišila u nečemu. Ja san joj da broj mog računa i sve što je tražila.
RISTIĆ: Čudilo bi me da je pogriješila. Bio bi joj to prvi put. Od kada radi za mene nikada ništa nije zaribala.
DRMIĆ: Uvik postoji prvi put. To ti je ka auto. Vozi, vozi pa zariba.
IVANČICA: Ma ti si baš zaboravan. Propao bi da ti nije mene da te podsjetim. Zar ti nisu blokirali račun zbog tog suda? Sjećaš se, rekao si mi da su ti sjeli na račun, dok se stvar ne riješi, ali da ne brinem jer ti ne držiš sva jaja u istoj košari. Imaš crni fond koji i nije tako mali.
RISTIĆ: Gospodine Drmiću, ne mogu vjerovati što čujem. Pa niste valjda namjerno…
DRMIĆ: Ma kakvi namjerno. Čuli ste sami da sam preopterećen pa pregorim i ponešto zaboravim pa mislim da imam, a nemam ili mislim da nemam, a imam. A dao sam vam kaparu od 20 tisuća i ako to nije dosta, evo vam još 5000 eura pa da nastavimo posa. (Broji novac i stavlja ga na stol. Ristić uzima novac, broji ga i otključava ladicu. Zastane okamenjen pa počne izbacivati stvari iz ladice i na kraju vrisne.)
RISTIĆ: Nema ga! Nema novca! Nema mojih 20 000 eura. Tu sam ih stavio! Vidjeli ste! Sami ste vidjeli! Sjedne skršen na stolicu pa vikne: „ Anđelijaaaa! Prokleta bila. Zmiju sam u njedrima hranio, naučio je svemu što zna, povjerenje joj poklonio, a ona me okrala! ( Skače na noge i grabi telefon.) Policija! Policiju treba zvati. Vi ste mi svjedok da sam tu stavio vaših 20 000.
DRMIĆ: ( Hvata ga za ruku i prekida vezu.) Što je tebi, čovječe? Kakva policija? Najbolje da me pitaju odakle mi lova! Ništa ja vama nisam dao. Ono što sam vam dao, to su samo naše stvari. Nikoga se ne tiču. Ako ćete malu tužit, recite da su to vaši teško stečeni novci. Ja o njima ništa ne znam. Ja sam vama do sada da na povjerenje 25000 eura i znam da ka pošten čovik i ljubitelj pješačenja nećete izigrati moje povjerenje. Ali za javnost, tih para nema. Nisan vam ih da… A je vam mala dobro smistila. A ko će kome, ako ne svoj svome.
RISTIĆ: (Počne se histerično smijati.) Anđelija, Anđelija! Jesi li se naplatila? Uzela svoje dvije godišnje plaće? Naplatila prekovremene sate, runo ovce zamijenila krznom vučice!
( Nastavlja se smijati dok Drmić i Ivančica tiho napuštaju kancelariju.)
RISTIĆ: ( Posegne za bocom konjaka, natoči malo u čašicu i digne je u zrak. )
Za majstoricu. Bi će od tebe još dobar advokat!