piše: Filip Ćorlukić… Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Pripreme
Budući da iz Zagreba nije stigao nikakav odgovor na moje pismo, počeo sam se pripremati za odlazak. Prvo sam podnio molbu za dobivanje izlazne vize.
Plaću sam primao u etiopskim dolarima, koji je tada uz garanciju Prve njujorške nacionalne banke imao najstabilniji tečaj u svijetu, ali ga ni jedna banka u svijetu nije primala.
Uz potvrdu etiopske uprave rafinerije o odlasku, etiopske sam dolare u banci zamijenio za US dolare, a budući nisu imali novčanica dali su mi travelers čekove njujorške banke – i to u apoenima od po deset $. Krupnijih u Asabu nisu imali. Joco mi je dao US dolare za kartu i putne troškove.
Zadnje veče sam organizirao oproštajnu večeru. Pozvao sam i Splićanina Ivu. On je došao, ali Joco nije. Bilo je tu čak i kavijara i lijepo smo se zabavili. svi su izražavali žaljenje što odlazim, pa su me nagovarali da odustanem. Na rastanku mi je Ivo dao 500 $ da ponesem njegovoj supruzi. Dao mi je njezinu splitsku adresu i broj telefona. Iznenadilo me to povjerenje.
Povratak
Ujutro su svi izašli u dvorište, gdje su mi zaželjeli sretan put. Joco me je odvezao na aerodrom. Putem smo šutjeli, a kad smo stigli rekao mi je da mu je žao što odlazim, ali da on ne može drugačije održavati barem onaj minimalni red. Odgovorio sam mu da to poštujem, a budući da takav način meni ne odgovara, nisam želio praviti probleme, pa se zato povlačim. Na rastanku smo se rukovali čvrstim stiskom ruke.
Razgovor s ambasadorom
Stjecajem okolnosti, u zrakoplovu iz Adisa do Kaira na sjedištu do mene je sjedio naš ambasador. Par mjeseci prije toga je smijenjen Aleksandar Ranković, pa su sada sve “rankovićevce” povlačili s važnih položaja. Iz razgovora s njime sam shvatio da je i on svrstan među takve. Naime nakon kratkog razgovora o općim temama, pretpostavljajući da sam ja nekakav “utjecajni drug s jakim vezama”, počeo je govoriti o Rankoviću:
“Znate druže profesore, drug Leko (Rankovićev nadimak) je bio dobar na svome poslu, ali zanesen borbom protiv brojnih neprijatelja, počeo je vjerovati govorkanjima da je drug Tito kriv što je Staljin pobio veliki dio od deset hiljada komunista koji su prije rata živjeli u Sovjetskom Savezu.” Razgovarali smo i o Etiopiji, kao i o velikom prijateljstvu Tita s etiopskim carem.
Posjeta piramidama
U Kairo smo stigli rano poslije podne, a budući da vezu imam tek sutradan poslije podne, odvezli su me u nekakav hotel. Želio sam razgledati grad, a čim sam sišao na recepciji me je dočekao jedan stari debeli Egipćanin u dugoj bijeloj haljini. Ponudio mi je da će me za tri US dolara automobilom odvesti do Luksora da vidim piramide. Naravno da sam pristao. Sve ono što sam prije znao o piramidama nije ništa prema snažnom doživljaju pogleda na te monumentalne građevine. Za par sitnih dolarskih kovanica poseban me je vodič odveo na razgledanje unutrašnjosti Keopsove piramide. To je potrebno doživjeti, a nemoguće je opisati.
Nakon izlaska sam dugo promatrao sfingu, o kojoj tada također nisam mnogo znao. Ujutro sam otišao u muzej egipatskih starina. Bilo je tu mnogo grupa koje su vodili vodiči, pa sam se priključio grupi s vodičem koji je govorio njemački. Ovdje neću ni pokušati prikazati koliko je tu pohranjeno blaga iz prebogate egipatske prošlosti. To treba vidjeti, a za barem malo temeljitije upoznavanje bilo bi nužno tu dolaziti barem mjesec dana. Nakon što smo s vodičem završili ophodnju ostao sam i sam razgledao koliko god mi je vrijeme za odlazak dopuštalo.
U zrakoplovu nije bilo ambasadora. Kako kulturološko-civilizacijski, tako i zemljopisno Etiopija je izvanredno zanimljiva zemlja. Usmjeravan poslom ja sam saznao vrlo, vrlo malo, a da bi se i to prikazalo mogla bi se napisati knjiga. Ovo što sam prikazao samo je mali, mali, mali sažetak.
Zagreb, doma
Čim mi je supruga otvorila vrata dotrčala je kćerkica Vesna pitajući me jesam li doveo majmuna. Naime, ja sam u Etiopiju ponio i kino kameru 8 mm, pa sam uz ostalo snimao i malog majmuna, kojega je Nino držao ispred zgrade. Sve sam snimljene filmove uz poseban kupon slao Kodaku, a oni su razvijene filmove i slajdove slali u Zagreb. I mali Mirko se radovao mome povratku, ali je nestrpljivo čekao da raspakiram stvari. Najviše se čudio velikom nojevom jajetu, koje sam pažljivo izvadio iz kofera, a oduševila ga je i zanimljiva, primitivno izrađena široka danikilska sablja.
Bio sam svjestan da sam svojim napuštanjem gradilišta poduzeću prouzročio probleme. Nisu mi mogli naći zamjenu, pa su stoga bili i na financijskom gubitku. Stoga sam se iznenadio što me je direktor Bubanj primio vrlo ljubazno. Rekao mi je da sam u pismu izvrsno prikazao stanje na gradilištu, ali mi je smijući se rekao da Jocu sada ne može zamijeniti drugim čovjekom, a ne smije ga ni prisiljavati da se prestane ponašati kao “četni starješina”. Tvrdoglav je pa bi i on mogao napustiti gradilište, a tada bi Industroprojekt (u međuvremenu su promijenili naziv poduzeća) bio na velikom financijskom gubitku ali i gubitku ugleda.
Nakon dugog i zanimljivog razgovora rekao mi je da se javim Sekardiju. Za razliku od Bubnja, Sekardi je bio vidno neraspoložen. Rekao mi je da sam im napuštanjem gradilišta stvorio velike probleme, a što je najgore još mi nije našao novi posao. Odgovorio sam mu da ako im više ne trebam, ja lako mogu naći drugi posao. Brzo je reagirao rekavši da im s mojim znanjem i iskustvom trebam, a dok on nešto pronađe daje mi tri tjedna godišnjeg odmora.
Sad sam opet imao slobodnog vremena, pa sam obilazio prijatelje. Još dok sam bio u Asabu izašla je iz Tiska moja knjiga “Mjerenje temperature u industriji”, pa sam prvo otišao do Zvonke Vistričke da preuzmem moje primjerke, ali i da porazgovaramo. Nakon razgovora o mome boravku u Etiopiji, Zvonko mi se pohvalio da se knjiga izvrsno prodaje u svim republikama i upitao me pripremam li kakvu novu knjigu. Odgovorio sam mu da namjeravam napisati knjigu o mjerenju protoka fluida, a budući da je to mnogo složenije tehničko područje, kao i na moju zauzetost, da će to potrajati malo dulje.
Jednog sam dana otišao u Indbiro. Tamo sam uz Rozina zatekao i moga maglajskog kolegu Bracu (Vitomira) Kovača. Ne znam kamo je otišao iz Maglaja, a tada je bio tehnički direktor tvornice celuloze i papira u Plaškom. Njegova supruga Tanja je bila šef laboratorija. Kad sam im smijući se rekao da ću možda opet tražiti posao, Vito mi je rekao da dođem kod njega. Rekao sam mu da to ovisi o tomu hoće li mi Sekardi naći posao, a ako ne nađe predložit ću mu da me pošalje u Plaški. A kad mi je nakon toga Rozin rekao da je tamo i bivši direktor Ivangrada Đoko Bulatović, zaprepašteno sam upitao:
“A kog vraga on radi u Plaškom?”
Rozin mi je ispričao da Partija i samouprava nije odobravala Đokin prijedlog nekakvih promjena, posvadili su se i potukli, svladali su ga i iznijeli do velikih ulaznih vrata za kamione, otvorili ih pa Đoku kao vreću izbacili na cestu.
“E moj Gazdićko, Đoko je prošao mnogo gore od tebe” – nastavio je govoriti Rozin.
Trebalo je razmisliti i o kupnji automobila. Nakon mnogih kombinacija u okvirima količine novca kojom sam raspolagao, odlučio sam se za NSU 1.100. Bio je to dobar automobil, a budući je jednim dijelom dovršavan u Sarajevu, bio je oslobođen od carine. Kad sam se vratio na posao Sekardi mi je rekao da mi još nije našao posao, na što sam mu odgovorio da me zovu u Plaški, pa ako želi odmah ću nazvati tehničkog direktora, pa neka se dogovore. Spremno je pristao, a Kovač mi se odmah javio. Rekao sam mu da se moj šef slaže s mojim privremenim upućivanjem u Plaški, pa predao slušalicu Sekardiju.
Oni su jedno vrijeme razgovarali, a nakon toga me je Sekardi upitao što bi ja tamo zapravo radio. Ispričao sam mu što radim kad me pozovu u pojedinu tvornicu, a on je sve zapisivao. Nakon dva dana došli su direktor Rade Tomić i Braco Kovač. Sekardi je pozvao i mene, dugo smo razgovarali i pregovarali. Sekardi je bio majstor za sastavljanje ugovora, a nakon potpisivanja on nas je sve skupa odveo na ručak u Gradski podrum.
Idućeg sam ponedjeljka otputovao u Plaški. Tamo sam bio i prigodom puštanja u rad ove tvornice, zbog pomoći u rješavanju nekih tehničkih problema nekoliko sam puta dolazio na po par dana, pa sam uglavnom znao što me u tom pogledu očekuje, a to je u prvom redu nedostatak stručnjaka. Tvornice celuloze i papira ispuštaju ogromne količine otpadnih voda, no ta je tvornica iz političkih razloga umjesto kod Ogulina izgrađena u Plaškom kao “ustaničkom mjestu” uz malu rijeku Mrežnicu, pa je moralo biti izgrađeno i vrlo skupo postrojenje za prečišćavanje otpadnih voda. To je bilo prvo takvo postrojenje u Jugoslaviji, a da bi se uklopili u planirani iznos novca, nisu izgrađeni stanovi za stručnjake koje je trebalo dovesti iz drugih gradova. Tako je nastao “začarani” krug: Nema stanova – nema stručnjaka, bez njih nema sigurne proizvodnje bez koje nema dovoljno novca za izgradnju stanova – bez kojih opet nema stručnjaka koji bi osiguravali sigurnu proizvodnju.
…