piše: Filip Ćorlukić… iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće
Poziv iz Dervente.
Došla je i zima, a radovi na izgradnji su normalo nastavljeni. Pred kraj zime sam iz Dervente dobio poruku da mi je otac imao novi moždani udar. Bez svijesti je i zovu me da odmah dođem.
Preko zime smo iz Zagreba dolazili kolima jednog od nas trojice. Budući je na cesti bilo malo snijega, a ja nisam imao zimske gume, tada sam došao s Franjinim Renoom 16, pa sam u Derventu otišao vlakom.
Pokvareni liječnik
Kad sam ušao u stan, vidio sam dao otac nepokretno leži zatvorenih očiju i zapazio vrlo teško je disao. Čulo se krkljanje kao da se guši.
Majka je zabrinuto hodala po sobi i pitala me može li mu se pomoći. Odgovorio sam da vjerojatno ne možemo ništa učiniti, jedino da pozovem liječnika da mu da nekakvu injekciju i olakša mu disanje. Odgovorila mi je da je prije dva sata zvala hitnu pomoć, ali da nisu došli. Onda sam otišao u bolnicu, gdje sam zatekao samo šefa bolnice doktora Benca.
Rekao sam mu zašto sam došao i molio ga da nekoga pošalje, a on mi je odgovorio da je sam, ali da po blatnoj cesti ne želi prljati automobil. Pitao sam ga ako mu platim hoće li sa mnom otići pješice, na što me odmah upitao kolika mi je plaća. Rekao sam mu da to nije važno, ali da kod sebe imam samo deset tisuća dinara (to je oko 10% radničke plaće), da će otac vjerojatno uskoro umrijeti pa odmah putujem za Zagreb da se odgovarajuće odjenem, imam povratnu željezničku kartu, pa mu mogu dati tih deset tisuća.
Šuteći je ispružio dlan, uzeo novac, pažljivo izbrojio i mahnuo rukom da krenemo. Kad smo stigli samo je pogledao oca, napisao recept i pružio mi ga. Pogledao sam što piše i vidio da je propisao četiri vrste tableta i injekcije. Kad sam mu rekao da otac nije u stanju piti tablete, on je odgovorio da se snađemo. Zatim sam ga pitao hoće li poslati bolničara da ocu da injekcije, odgovorio mi je da to nije njegova dužnost, nego da ja nađem nekoga i – otišao bez pozdrava.
Prava liječnica
Nismo poznavali ni jednog bolničara i dok smo stajali zbunjeni takvim liječničkim ponašanjem, s ceste se začuo zvuk automobilske sirene. Istrčao sam i ugledao bolnička kola iz kojih je izlazio vozač, moj stari poznanik Vjeko Rupčić, a za njim jedna mlada liječnica. Kad smo se pozdravili rekao sam im da ih nismo mogli dočekati pa da sam doveo dr. Benca, na što je doktorica rekla da je to dobro jer imaju previše posla, pa krenula da ponovno uđe u kola. Zamolio sam je da ipak uđe pogledati oca, pokazao joj recept i ispričao im što se dogodilo.
Krenuli smo u kuću, a kad je ona pogledala oca ljutito je grubo opsovala: “Neka Benac ide u p… materinu pokvarenu!”, a Vjeko mi je tiho rekao: “Vidiš što smo ovdje naučili mladu Zagrepčanku”.
Liječnica je ocu podigla očne kapke i pogledala oči, a zatim na vratu provjerila puls. Nakon toga je iz torbe izvadila špricu i ocu u venu ubrizgala nekakav sadržaj injekcije. Rekla je da bi ga to trebalo opustiti. Znao sam da za dolazak službe hitne pomoći treba platiti pristojbu od 500 dinara, i kad je majka pružila ruku s tim novcem prema liječnici, ona je odgovorila da smo Bencu već platili dvadeset puta više, pa ona to ne može uzeti.
Zahvalili smo, pozdravili se i oni su otišli. Otac je uskoro počeo mirno disati, a ja sam krenuo na željezničku postaju da uhvatim naredni vlak za Bosanski Brod, pa dalje za Zagreb.
Umro je
Kad sam stigao kući već sutradan je stigao telegram da je otac umro, pa sam odmah ujutro kolima krenuo na put. Na cesti je bilo raskvašenog snijega, ali sam s mojim ljetnim gumama uspješno stigao do Bosanskog Broda.
Dalje prema Derventi je bilo mnogo više snijega, pa sam ispred uspona uvijek pravio zalet i tako svladavao te uzbrdice. Kad sam stigao u dvorištu, u stanu sam zatekao puno svijeta. Otac je ležao u kovčegu, odjeven u odijelo koje sam mu ja ranije dao. Njegove dugogodišnje muke i pakao koji je prolazio su konačno prošle. Lice mu je bilo izrazito smireno. Nikada o tomu nisam tako razmišljao, ali mi je u tim momentima bio izrazito lijep.
Uz kovčeg su klečale neke žene i tiho se molile Bogu. Majka me je pitala da li bih mogao otići na Plehan i zamoliti nekog od svećenika-franjevaca da uz derventskog svećenika i on vodi sprovod. Kaže da bi to ocu bilo drago, jer je i kršten na Plehanu. Rekao sam da ću pokušati. Zamolio sam stričevića Miju da uzme lopatu, pa da i on krene sa mnom. Nismo uspjeli. Ispred jednog duljeg uspona nije bilo ravnog dijela za veći zalet, pa smo se vratili nazad, zbog čega je majka bila tužna.
Dvorište je bilo prepuno svijeta, a majka me je upitala jesam li vidio Tomu Kordića, jer da me je tražio. Rekao sam da nisam, a ona je pogledala po dvorištu i kad ga je ugledala pokazala mi ga je prstom. Bio sam zaprepašten. Razgovarao sam već s tim čovjekom, ali ga nisam prepoznao, jer je imao nekakav “lisičji” izraz lica i stalno je češao kosu iznad ušiju. Već sam ranije spomenuo da je on na kraju studija, i nakon što je proveo godinu dana radeći u nekakvim rudnicima pod paskom zatvorskih čuvara obolio od shizofrenije. Ja sam ga kasnije viđao, ali mu je ovaj izraz lica nekako promijenio fizionomiju.
Sprovod je bio veličanstven. Uz brojne građane Dervente tu je bilo i mnogo seljaka iz okolnih sela. Lijepo smo ga pokopali na groblju na Rabiću, odakle se vidi i naše rodno selo Vrhovi.
Počivao u Miru.