piše: Filip Ćorlukić …Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Uvijek sam mislio da ono što sam proživio nije utjecalo na brisanje iz svijesti mnogih važnih događaja. Nitko se ne sjeća svih događaja iz prošlosti, a pišući ovo i sâm sam se iznenadio koliko sam se toga uspio sjetiti, ali sam pri pokušaju prikaza povratka iz Zagreba, shvatio da s tog putovanja koje trajalo preko mjesec dana u sjećanju imam samo četiri “zamrznute slike”:
1.- U Donjem Miholjcu sjedim pred tepsijom pure (žganaca) prelivene vrhnjem,
2.- u Osijeku ležim na zemlji i ne mogu spavati jer me bodu komarci,
3.- u derventskoj željezničkoj postaji sjedim u vlaku i saginjem se da me netko ne bi vidio kroz prozor, i
4.- svi stojimo pod brijegom podno kuća mojih ujaka, a jadna od žena s bijega viče: “Evo naših, vratili se živi”.
Prije toga u tjedan dana u Zagrebu sjećam se samo emotivnog susreta s Verom Šimić, što je za očekivati, ali i onog reklamnog plakata na kojemu piše da ŠVABE i RUSE uništavaju s garancijom. To je jedini “film” koji mi je ostao u sjećanju.
Po svemu sudeći ono što sam bio proživio snažno je utjecalo na mene pa sam jedno vrijeme samo “bauljao” kroz život, ne zapažajući, zapravo ne pamteći što se oko mene događa. No organizam se brinuo za sebe: nakon jednomjesečnog puta Podravinom na vagi sam dobio deset kilograma!
Budući da je ovaj povratak kući i sam po se bio pun događanja, a moj brat Tonćo se mnogo toga sjeća, i taj ću prikaz prepustiti njemu. Tu je i prikaz opće klime, ili društvenog okružja neposredno nakon onoga povijesnog događaja, koji se kod nas još uvijek naziva “oslobođenjem”.
* * *
Tonćina priča
Već uvečer pokuca nam na vrata gospođa Steović kod koje smo stanovali: “Dobra večer, gospođo! Čula sam da su na Kanal dovedene mnoge žene i djevojke…” – povjerljivo će. Neke se žene već vraćaju, tužne. Rekoše nam da se najbolje može prići nasipom. Čitav se logor vidi odozgor. “Sve je kao na dlanu,” rekoše nam.
Kad smo stigli tamo, vidjeli smo da čitav je taj logor izgleda kao trokutasti tor, ograđen bodljikavom žicom, te nekim zgradicama. Svega je oko pola nogometnog igrališta. Pun je spodoba neodređenog spola i starosti. Većinom nose hlače. Je li muškarac, ili žensko vidi se po načinu mokrenja. Postupno ih razlikujemo i po drugim znacima. Muškarci su dječaci i nema ih mnogo. Neki zatvorenici bezglavo tumaraju skučenim prostorom, a većina čuči. Malo ih sjedi, ili leži u prašini. Stražari kruže okolo uz žicu.
Zaludno pogledom prebiremo tumarajuće stvorove, sestru Mariju ne možemo pronaći. Mama mi dodade košaru, na usta sastavi ruke u trubu, pa poče dozivati: “Maaarijaaa! Maaarijaaa!” Nitko se ne odazva, pa niti osvrnu na slabašni, plačem ometani zov. Uvidjevši uzaludnost svojih pokušaja, mama preuze korpu, potaknuvši me da pokušam svojim čuvenim, piskutavim glasom.
Idemo bliže! – Ne može, drugarice, odbij! – ponoviše po nekoliko puta prijetećim glasom. Jedan čak skinu s ramena ruski ‘pikavac’, kolutaš. Mama tu brzometku ne prepozna kao oružje, vjerojatno. Zato krenu dalje. – Odbij, puca-ću! – uzviknu ustreptali partizančić, podižući rupičastu cijev prema nama. Dvije pogurene spodobe bezvoljno digoše glave prema nasipu. Udaljene su od ograde pet-šest koraka, ali ih to ne uznemiruje previše. Navikle su na ovakve prizore.
– Pustite me, drugovi, samo da kćerki predam ovo hrane! – mama ne odustaje.
– Nije te stid priznati da ti je ćerka zločinka! – zajedljivo će nositelj kolutaša…
Tijekom ovog oštrog razgovora mama je sve stopu po stopu, uporno silazila niz nasip. I ja za njom. – Koja ti je ‘ćer? – onaj će drugi, pomirljiviji stražar.
Mama zastade u nedoumici, a onda se brzo pribra: – Ona tamo što ćući, čini mi se… – zateže neodređeno, a ja brže-bolje, ne razmišljajući previše o posljedicama, pokažem neodređeno prema logorašicama. Srećom. Diže se jedna i koraknu bliže ogradi:
– Mama, jesi li to ti? – zaječa nepoznatim glasom. Ne znam je li od gladi izgubila razum, ili je vrlo hrabra.
– Jesam, Marija, zar ne prepoznaješ svoga brata Tonću? – Snađe se nekako mama.
– Ma daj, Gospe ti, pusti staru nek joj prida što je donila! — opet će onaj ‘puškin stražar’.
– Hajd nek budne na tvoju odgovornost… – mrzovoljno će nositelj kolutaša, pa će mami: – Daj vam’ to da pregledam! Ko zna šta joj nosiš… Ustašicama nikad ne moreš verovat… a ti – zakrenu se stojećoj neznanki: –Ne primiči se ogradi!
Kad mu mama predade košaru, on to sve razmota smotak po smotak, ponovno zakovrljava, pa prebacuje preko žice. Kad nađe bocu s limunadom diže je u vis pobjedonosno:
– Vidi ti stare lisice… k’o ja ne znam da je flaša opasna ko nož, kad se vešto razbije! — povika prijetećim glasom, dobacivši nam praznu košaru. — Hajd sad, nestanite! — viknu.
Kad ponovno stigosmo gore, na nasip, mama doviknu ženi koja još nepomično stoji kraj razbacanih smotaka: – Eto mene i Tonće sutra ponovno!
Zarobljenica mahnu rukom, razumjela je da neku Mariju traže majka i brat, a doći će sutra u isto vrijeme. Sutradan, na istom mjestu ćućale su dvije iste logorašice, a nova, naša Marija stajala je kraj njih! Pored svih znakova iscrpljenosti i neurednosti, već izdaleka smo je prepoznali. Da ne bi došlo do nevolja s čuvarima, jučerašnja se ‘Marija’ uspravi čim nas ugleda: – Mama, prepoznaješ li Zdenku Jurišu? – pokaza prema Mariji. — Sinoć je došla s novom grupom žena.
Kako mi silazimo niz nasip, tako se i stražari primiču našem cilju. Stražari su isti, samo su Dalmatinac i Šumadinac zamijenili mjesta.
– Daj to što si donila ćeri da istresem pa bižite! — potiho će Dalmatinac.
– Čekaj da i ja to prekontrolišem! – doviknu Šumadinac primaknuvši se. Zgrabi košaru i poče pretresati. -Šta je, nema limunate? razočarano uzdahnu. -A vidiš, zbog jučerašnje limunate danas ćemo vas pustit i da popričate. Nisam je pijo od kad rat započe…
– Evo, druže, limunade! – pokaza mama na trolitarsku modru kanticu za mlijeko. Kod mene je.
– Mudra si ti, stara, danas nije u flaši… Popit ću koji gutljaj, – reče preuzimajući kanticu. Promućka je, osluškujući javlja li se kakav sumnjv zvuk, a onda nali pun izokrenuti poklopac kantice. Popi to u tri gutljaja, pa obrisa rukom usta, zadovoljno.
– Oćeš li i ti? – pita onog drugog.
– Ajd’ nek budne, … prihvati Dalmatinac neodlučno, a onda brzinom ispi tih pola litre, koliko stane u poklopac.
Kad joj vratiše kanticu, mama krenu prema ogradi. Ekalov je uzvik zaustavi:
– E, ne more! Upitat ćete se za zdravlje izdaleka, da i ja čujem. Ustašicama ne verujem ni kad se smiju, ni kad plaču…
Nastavak Tonćine priče o povratku
Sutradan opet dovikivanje započe ona jučerašnja logorašica, Zdenka Juriša, zapravo. Ona i Ranka Prskalo bile su dvije najbolje Marijine prijateljice, u Tuzli. Eto, ta, nekada moćna Zdenka, sad je kost i koža. Jedva stoji na nogama. Vjerojatno po Marijinim uputama, Zdenka doviknu:
– Ja i Zdenka smo dobro. O Jozi, tati i Filipu ne znam ništa, a ni Zdenka o svojim… Kako je kod vas?
– Još ću s Tonćom i curicama ostat u Zagrebu, neka se i oni imaju di vratit… Kad će tebe pustit?
– Dosta brbljanja! dreknu Šumadinac. Ja vas ko čovek pustim da popričate, a vi o politiki… – Ispljuva to pokazujući rukom prema nasipu i gradu.
Sutradan na kanalu zatičemo drugu stražarsku postavu, ali i zatvoreničku. Sad su tu samo muškarci, čuvaju ih nepoznati stražari. Danima smo se raspitivali kamo su odvedene žene sa Kanala. Ni traga. Svaki je naš dolazak na Kanal označen ‘lukavim’ propitkivanjima o tati, Filipu, Jozi… Kad ništa ne saznamo, izdaleka pobacamo hranu preko ograde, pa bjeeež. Ništa nije smjelo biti uvijeno. Gladni jedu kruh iz prašine.
Jednog dana zvonce na ulazu prekide ovaj razgovor. Tko li je sad? Obli me tiha nada. Melita otvori, pa stade kao ukopana. Tek po kišnoj jakni prepoznajem Filipa. Stoji neodlučno. Obje mame povikaše “Tko je”, a onda istrčaše na hodnik.
– Ne znam tko je. — reče Melita (domaćičina kćerka) odmičući se od vrata. Nije ni čudno, ta vidjela ga je tek nekoliko puta i to u potpuno drukčijem ‘izdanju’. Mama zastade, ne vjerujući u toliku sreću. A onda briznu u plač radosti. Pritrča mu u zagrljaj:
– Odi vamo, sine, dušo moja! Bog je uslišao moje molitve… O, sine, vratio si se… a di je tata. Znaš li išta o njemu?
– Gospođo, uvedite sina ovamo! — nenametljivo će Melita. Kad uđoše, ona zaključa vrata, pa će tiho: — Što svi moraju znati gdje vam je bio sin.
Uvijek ću se diviti Melitinoj snalažljivosti u hudim vremenima.
– Tata je dolje u dvorištu, ja sam došao izvidjeti. Gladni smo i ušljivi… — šapnu Filip, kad pritvori vrata naše sobe.
Nisam čekao zapovijed, istrčao sam u dvorište… Bože, kako tata izgleda! Željezničarska, uvijek uredna odora, izgubila je i boju i kroj. A, tata… Ranije crvenkasta brada, sad je potpuno bijela! Kosa, isto. Tata je oslabio. Penjući se uz stube, sipljivo diše. ….
Tata i Filip nekako se malo oporaviše. Uz miris lipe u cvatu, puni strepnje krećemo nazad. Dragoj majčici Bosni, koja nam je prečesto maćeha. Tu čovjek doživi najmanje dva krvava rata. Ako ne umre mlad, ranije.
Steovići nas lijepo ispraćaju, kao što su nas i primili pri dolasku u Zagreb. Opraštamo se od domaćina i krećemo u toplo, lipanjsko jutro.
Usput prihvaćamo, vjerojatno dogovorene, suputnike, Stipu Vrdoljaka i četveročlanu obitelj Girardi, s kojima smo u Zagreb dopješačili, još od Dervente. Oni su naši tuzlanski prijatelji, još iz mirnih vremena. Stipo je naš rođak, iz Vrhova.
Krećemo Podravinom, kako bi što duže putovali. “I najgora je vlast bolja od bezvlašća!” – pojasnio nam je tata. Proći će mnogo vremena dok se nova vlast u Derventi učvrsti, zna to on. Zna i da su Podravinom manje prometovale vojske i civili. Manja je vjerojatnost neželjenih susreta. Proći ćemo kroz Križevce, Donji Miholjac, Slatinu, Našice, Osijek Vinkovce, Vrpolje, Andrijevce, te Brod Slavonski i Bosanski. Naizmjenično: pješke, državnom, ili Gutmanovom prugom. To su upamćena mjesta bivakovanja, kroz četiri teška tjedna. Spavalo se po štagljevima, koševima, međama, a negdje kod Vinkovaca – u peći ciglane.
Prvu pokretnu skupinu zarobljenika susrećemo negdje na ‘Gutmanovoj’… Čitav je vlak sastavljen od otvorenih kola. Jadnici šutljivo sjede, a čuvari gađaju zečeve uz prugu. Kad na kojeg naiđemo. Pucaju i na ptice. Sve rafalima. Zašto štedjeti strjeljivo kad “nema više rata”!
Mi smo na ‘plato’ kolima. Nemaju nikakve ograde, a ni vlak ne vozi brzo. Stražari nas pogledavaju ispod očiju, podmuklo. Nismo im baš previše značajni. Tek njihov zapovjednik darova nam pozornost, dođe do nas. Pažljivo prelazeći od kola do kola. Kad stiže, namjesti si nekakav smiješak i upita nas kako smo. ….
U Križevcima smo proveli prve dane povratka. Noćivali smo na tavanu neke kolodvorske zgradice. Donji Miholjac nam pruža jednotjedni odmor, kakav odavno trebamo. Prvi domaćin kojem se obratismo, odmah nam ustupi čitav štagalj, sa mnogo slame za prostirku. Ponudi nam još dva ležaja u kući, za svaki slučaj. Imadnemo li bolesnika. Već za prvo jutro pozva mene i Girardijevog Bracu da nas konjskom zapregom poveze na Staru Dravu. Tko bi to mogao odbiti! …
Osijek i susrete s komarcima svi ćemo pamtiti dok živimo. Otjerali su nas iz Miholjca, a u Osijeku nas dočekali još krvoločnije. Naš bivak u cvijetnjaku, pred kolodvorom bio je poprištem ogorčene borbe, te jedine osječke noći. Kolika su im rilca, da su bez teškoća probijali naše debele pokrivače!
Vinkovce moram posebno spomenuti. Tu prvi put vidim sustavno rušen grad.
Nastanjujemo se u polusrušenoj zgradi, okruženoj ruševinama. Odgađanje povratka nastavljamo. Dok odrasli prebiru ozbiljne misli, nama djeci se pružaju silne mogućnosti za željene dogodovštine. ‘Udarna četvorka’: Giradijevi Braco i Seka, a od nas Gina i ja, ‘mora istražiti’ okoliš bivaka. Sami smo se odabrali, sami smo si dali zadatke. Silne ruševine gledamo kao izvorište mnogih tajni, koje nam se same nude na otkrivanje.
Velika je debela knjiga prvo naše otkriće i poticaj. U njoj su slike i opisi ratnih brodova, kao i bitaka koje su vodili za Svjetskog rata.
Jedno jutro naša obitelj, bez Girardijevih, kreće put crkve. Pridružio se i Stipo – Teški. Mislili smo da je nedjelja, a bio je Petrovdan. Tata nam reče poslije mise: “Sada idemo na vojno groblje. Želim vam pokazati grob našeg Ilije. Vi ćete ga pokazati Ilijinoj udovi i djeci, kada odrastu, ne mognem li ja.”- Tata ne reče sve što je zazinuo. Razumio sam ga. Pitao se hoće li itko od nas moći ispuniti obvezu.
Ilijin je grob uz ogradu, u hladu višnje, dozrelih plodova. Uvijek gostoljubivi Ilija, eto i u svom vječnom domu daruje nas su čim može. Palimo svijeće, molimo Svevišnjeg za njegovu dušu, a zatim se okrećemo višnjama i glasnim mislima.
Netom pristigla obitelj, po odjeći – Šumadinci. Nekako pronađoše grob, tri reda niže od nas. Otac, majka i dvije sestrice sahranjenog, vjerojatno. Vade zamotuljke iz bisaga, te ih slažu po grobu.
– Imate li ćibre, da upalimo sveće? — doviknu otac, krenuvši prema nama.
– Nosi mu, Tonćo! Mama će dodajući mi kutiju žigica. Za mnom krenuše i svi ostali.
– E, baš vam lepa fala što dođošte! Eto, vidite, naši običaji… — pokazuje nam brdo hrane, raspoređene po vrstama. Tu je i boca rakije, saznajemo. — Ako nećete da se ljutite, mi ćemo da vam po naški ponudimo sve po redu, — reče stari kad dovrši paljenje svijeća. — Prvo ćemo s varicom, – nastavi, dodajući tati posudu s varenom pšenicom i žličicu. Svatko mora uzeti. Slatko je i dobro.
– Evo sad šumadijske rakije, ko mleko je! Tužno se nasmiješi, nutkajući tatu. Tata samo ‘poljubi’ grljak, pa mu vrati bocu.- Ženama ni deci nećemo davat, — značajno će, pa potegnu izduboka. Obrisa usta, odloži bocu, pa nastavi – Sad ćemo lepo da sednemo uz grob mog jedinka, mog Miloša. Poginu jadan džab-džabuna na samom kraju rata.
Posljednje riječi jedva izgovori, sve ljubeći grob. Ponekad, kroz suze, izgovori koju krnju rečenicu, iz kojih se može saznati da je Miloš bio golobradi dječak, kad je mobiliziran. Otac ga je dugo krio u nekakvoj kaci, a zatečen je u kući, kad se došao okupati. Tako je silom postao partizanski ‘dobrovoljac’… Trojicu nedozrelih, neuvježbanih dječaka poslaše na zadatak tu negdje, kod Vinkovaca. Jedne su noći zalutali i poginuli. Ocu je javljeno samo da je ‘Miloš herojski poginuo za slobodu…’ Tek sada, prije tri dana, partizanska mu je komanda javila da sina može naći ‘na ustaškom groblju, u Vinkovcima’.
Ostavismo tužnu obitelj, moramo požuriti u bivak. Mala je Ljilja ostala na čuvanju kod gospođe Girardi. Mnoga su pitanja neizbježna:
-Zašto su ‘ustaše’ sahranili mnogo četnika i partizana, pa i ovu trojicu mladih Srbijanaca na svom groblju. Među svojim vitezovima!
-Zašto su svima postavili iste križeve?
-Zašto je četnikov otac bio prijazan s nama, a da smo ‘ustaška’ obitelj bjelodano je?
-Zašto smo sudjelovali u obredu na grobu jednog iz odreda onih koji su iz zasjede ubili našeg Iliju? Nije taj Miloš, ali da mu se pružila prigoda, ne bi se dvoumio.