piše: Mirela Bajlović-Marasović
Hoće to… uhvati me svake godine jednom… obično oko zime, kratko prije Božića… tad mi nedostaje, tad mi jako sve i svašta nedostaje… S druge strane imam sve… zahvalna na tome… ali ono nešto…
Nostalgija, melankolija? Od kud to? Zašto to i pobogu, čemu i do kad?!
Tih momenata dok traje taj portal u podzemlje vlastitog bića, vlastitog ponora koji sa svakim milimetrom postaje tamniji i mračniji – tad pomislim… ma tad stvarno pomislim da sam luda… i da sam si sve to umislila – kako bih se kažnjavala?
Kako bi lako bilo okrenuti stranicu i krenuti dalje… zar ne? … i tebi i meni… nadam se da ti jesi…
I znaš… ma, samo da znaš… jesam ja… jesam, prevrtala sam ja te stranice i kretala se iz jedne ulice u drugu, iz jednog grada u drugi i selila iz države u državu… no, nisam nikada ostavila ništa na prethodnoj stranici… omnia mea mecum porto …i to će uvijek biti moje…
S vremenom sam naučila sagledati stvari drugim očima, promijeniti perspektivu, redoslijed, osjećaje, sjećanja… tražila bih pri prevrtanju tih stranica način da zatočim razlog tog upornog, uznemiravajućeg prevrtanja, makar na nekom krajičku tih stranica… da se okrenem… da te neprimjetno spustim na dno… tamo iza one točke… da te tamo ostavim… tamo da te čuvam i da te ne nosim sa sobom… da se mogu vratiti kad skupim snage… da prevrnem stranicu nazad, da te se malo nagledam… da malo popričamo… fino se dalo s tobom pričati… fino se dalo s tobom raspravljati i kad bi mi nedostajalo argumenata… kada biH se ljutila i na sebe i na tebe i na tebe više nego na sebe… jer si nekako uvijek imao jedan ili dva argumenta više… tada bi se ti nasmijao… prišao mi, privukao k sebi i zagrlio…
Bože dragi…ja bi tebe rado ostavila tamo na toj stranici iza one točke… i rekla bih ti isto što i jučer, stvarno bi… nimm es bitte, ich kann es nicht mehr alleine tragen…
Hm, neki ljudi… normalni ljudi… svoju pauzu iskoriste za jelo…ja svoju na poeziju i na Pabla Nerudu.
Pablo Neruda: Ove noći
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
trepere modre zvijezde u daljini”.
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkad je i ona mene voljela.
U noćima, kao ova, držao sam je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Voljela me je, a katkad sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim njene velike nepomične oči.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.
Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu, kao rosa na livadu.
Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita i ona nije uz mene.
I to je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Kao da je hoće približiti moj je pogled ište.
Moje je srce ište, a ona nije uz mene.
Ista noć odjeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirne uho.
Drugome. Pripašće drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.
Jer sam je u noćima, kao što je ova, držao u svom naručju,
moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
i ovi stihovi posljednji koje za nju pišem.