piše: Marija Juračić
Naša obitelj opet nije jedinstvena. Moja pogrešno odgojena kći kaže da razumije apotekaricu koja je odbila izdati na recept kontracepcijski lijek, kako ne bi došlo do njegove primjene u neke nereproduktivne svrhe pa je tako dovela u pitanje i liječnikovu kompetenciju. Ja i moj zet odmah skačemo i produbljujemo problem, a zet kaže:
„Ti znaš da nam nedostaje radne snage. Oni fakultetski obrazovani ljudi koji su do sada konobarili, pokupili su prnje i otišli, pa je lako moguće da će ih zamijeniti došljaci iz nekih drugih država. Zamisli da te za Novu godinu izvedem u neki restoran, naručim kao predjelo pršut i vino, a konobar, zbog priziva svoje savjesti, odbije da to donese.”
„E nećeš od mene dobiti svinjetinu i alkohol“, misli on, ali te ipak obavijesti da oni u restoranu to služe, ali moramo doći u smjenu kada radi konobar koji nema savjesti. Sigurno bi se pitala, tko je tog tipa zaposlio, pa se i ja pitam, zašto ljudi studiraju nešto što uključuje njihov priziv savjesti.“
„Nema straha od takvog scenarija“, prekida ga moja kći“, jer koliko pamtim, ti si mene na svaku Novu godinu izveo samo na terasu gledati vatromet.“
Zet zanemaruje ovu drsko izrečenu laž pa nastavlja:
„Ili zamisli da je mojoj punici potrebno hitno dati krv, ali naletiš na liječnika čija vjera zabranjuje transfuziju krvi. Doduše, nisam ja te sreće, ali…“
„Ma to su iznimni slučajevi“, prekida ga moja kći,“ i nisu svojstveni našem društvu.“
„Za sada su iznimni“, kaže zet, ali sve ima svoj epicentar i svoje širenje. Nemam ja ništa protiv priziva savjesti, ali neka ti ljudi odaberu profesiju koja se ni u jednom svom segmentu neće kositi s njihovom savješću.“
„Zamisli vojnika ili policajca kojeg šalju na teren da oslobodi nevine taoce koje drži neka kriminalna ili politička skupina. Onda on prije akcije zahtijeva: Meni dajte ćorke, znate moja savjest… Zašto je postao to što je? Mogao je biti kuhar ili blagajnik u nekom trgovačkom centru.“
„Pa mogli bi se i oni pozvati na priziv savjesti i odbiti prodati neki proizvod jer sadrži neka bojila, aditive, navodno bezopasne E dodatke“, podupirem zeta.
„A tek vegetarijanci“, bombardiram činjenicama. „Može li vegetarijanac biti mesar? Može, ali neće. Neće odabrati to zanimanje. A ako ga odabere, neće moći reći: Ja neću ubiti životinju. Samo ću raditi čvarke.“