piše: Marija Juračić
Moj stari štednjak je zaslužio mirovinu. Radio je do iznemoglosti, a onda je riknuo. Već se neko vrijeme pripremamo na tu situaciju, pa idemo kupiti novi.
I tu počinje priča.
Kažem prodavaču da želim običan električni štednjak bez posebnih funkcija, koje ne želim učiti i on me odvodi u odio dućana u kojem su izloženi takvi štednjaci. Odmah uočavam štednjak kakav želim. Budući da smo stari štednjak već izbacili iz kuće, poveselim se što danas nećemo morati naručiti pizzu.
Prodavač mi želi uvaliti štednjak jedne druge firme pa ga pitam, kolika je garancija za jedan i drugi model.
Štednjak koji sam odabrala ima garanciju 5 godina, a onaj drugi 2 plus 3 godine. Nije lijepo zafrkavati ljude na nivou niže matematike pa ga pitam u čemu je razlika i doznajem da taj drugi štednjak ima tvorničku garanciju na dvije godine, a onda ga jedna osiguravajuća kuća može osigurati na još tri godine. Odabirem onaj s kojim odmah dobivam garanciju od 5 godina.
Ljubazni me prodavač obavještava da uz štednjak moram posebno kupiti i strujni priključni kabel.
„Zašto taj kabel nije već montiran na štednjak? Kupiš, uključiš, kuhaš. To bi bila neka normalna ljudska logika.“
Na to mi pitanje prodavač ne odgovara i veli da imam sreću jer imaju još taj zadnji priključni kabel. Kako štednjak ne mogu uprtiti na leđa i nositi, raspitujem se za dostavu. Momak odgovara da dostava ide pred vrata zgrade, ali ne i u kuću. Vrši je neka privatna firma, pa se s radnicima trebam dogovoriti o daljnjem postupku i plaćanju za uslugu. Cijena prijevoza po kilometru je trostruko skuplja od taxija pa moja kći zove zeta da preuzme i dostavi štednjak što zet i čini, zabrinut za današnji ručak.
No, proceduri nije kraj. Zet tek treba spojiti kabel sa štednjakom. On nije električar, ali zna kako idu žice.
Čujem ga kako mrmlja: “Brineta ide na 1, plavuša na 4, a ovu ćemo uzemljiti…“
Sve je on to lijepo spojio, ali u štednjaku nema života. Onda vidi nekakve male dijelove, kasnije doznajemo da se zovu brike, koje nije uključio u „operaciju štednjak“.
I sad me pitate zašto u škole uvesti građanski odgoj? Pa možda zato da djeca nauče kupovati i montirati običan štednjak. Kažete da su to učili u Tehničkom odgoju. Nisu. Učili su, samo teorijski, kako funkcionira strujni krug, a praktično, ukoliko je profa bio malo sadistički nastrojen, uključio bi učenike u taj strujni krug da osjete kako se struja prenosi.
I sad ja vas pitam – čemu sve to? Izgovor da neki ljudi imaju trofaznu, a neki monofaznu struju ne stoji i to ne bi trebao biti problem kupca. Trgovine bi trebale prodavati gotove proizvode, a gotov proizvod u ovom slučaju znači: kupi, uključi, kuhaj.