piše: Marija Juračić
Konačno se dogodila VIJEST. Poštar je ugrizao psa i svi su se mediji užarili. Užarile su se i one nepostojeće telefonske žice, tiskarski strojevi, kuloari…
Profesor je nasilno odgovorio na nasilnost učenika. Nije okrenuo drugi obraz. Pita me zet što mislim o nasilju. Kaže da u njegovo vrijeme nije toga bilo u tim količinama.
Postojao bi poneki nasilnik u školi o kojem su svi pričali i kojim su se bavile školske službe od nastavnika, razrednika, voditelja nastave, pedagoga ili psihologa, ravnatelja, pa Razredno vijeće, pa Nastavničko vijeće i na kraju bi se problem riješio. Nasilnik bi se ili primirio ili bi tajanstveno nestao iz škole. Odjednom ga ne bi bilo.
Danas se više i ne zna tko je nasilnik. Svako pile u školskom dvorištu cijuče i traži slabije pile da ga kljucne. Kao da je nastao bellum omnium contra omnes.“
„Zete, nemam ništa protiv nasilja“, odgovaram,“ ništa efikasno. Razapet će me, kažem li javno što mislim. Ali što je moje mišljenje prema tolikim mjerodavnim stručnjacima koji se godinama bave tom temom? Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti donijelo je 2004. Protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom, resorno Ministarstvo je donijelo niz programa da se suzbije vršnjačko nasilje, imaju tim za psihološke krizne intervencije u sustavu odgoja i obrazovanja, u planu su novi programi… Dakle, svi trube o nasilju, traktate o tome pišu, a na terenu… ćorak. A znaš zašto? Zato što su puni teorije, pa ni problem ne znaju nazvati pravim imenom, a problem se ne zove nasilje, nego nasilnik. No, to je složen problem i ne stane u razgovor uz jedan obiteljski ručak.“
„Pričala mi je baba“, ubacuje se u razgovor moja pogrešno odgojena kći, “da si se ti u osnovnoj školi često znala potući i to s dečkima.“
Ne znam, osjećam li u njezinom glasu odobravanje ili pokudu pa hitro objašnjavam:
“A je li ti baba rekla da me ona tako učila? „Nikada ne tuci slabijeg od sebe i pomogni mu ako ga netko maltretira“, govorila je,“. nikada ne počinji tučnjavu prva, ali ako netko započne tučnjavu s tobom, ti je završi. Bio je to svojevrstan bushido zakon i funkcionirao je. Vršnjak – nasilnik bi bio educiran na licu mjesta i brzo bi shvatio da batina ima dva kraja.“
„Vi biste tek vašim shvaćanjem zakuhali poparu“, odgovara zet,“škola je odraz cijelog društva, morala bi biti najsigurnije mjesto u državi, a puna je nasilja. Čudi me da vi, s tako nazadnjačkim shvaćanjem, niste nikada imali sličnih problema u školi.“
„Istina, zete. U svom radnom vijeku, s mojim nazadnjačkim shvaćanjem, kojeg ne smijem javno izreći, nikada nisam imala problema s mojim srednjoškolcima. A znaš li zašto? Zato što sam uvijek našla vremena mali dio nastavnog sata, a ponekad cijeli odmor odvojiti za malo ljudskog razgovora, za malo pomoći u rješavanju nekog problema. Obostrano poštovanje rješava probleme. Ali to se ne postiže ad hoc. To je način života. I kada stavim na vagu sve te protokole i programe, ja i dalje mislim da je savjet tvoje babe bio najbolji.“