piše: Marija Juračić
Moja mi se baba ponekad čini mlađom od mene. Ima takve radikalne ideje da se pitam kakvi su to ljudi nju odgajali.
Kada joj spomenem notornu činjenicu da na mladima svijet ostaje, ona se složi, ali odmah pridoda: “Da, ali kakav?!”
Baba kaže da bi strogo zabranila policiji da uvodi red na nogometne stadione. Policija prvo besplatno gleda utakmicu, a onda napravi i frku, pa hapsi onu nedužnu, dobru dječicu, kako reče jedan božji čovjek pa i misu drži za uhićene. Prema babinom mišljenju, nogometni klubovi imaju vlasnike, pa neka vlasnici plaćaju zaštitare. Ako hoće. A ako neće, neka se mladi, na kojima svijet ostaje, mlate međusobno do iznemoglosti.
Kaže baba da je policija potrebnija na ulicama gradova, i da je tako, možda onaj pijani župnik ne bi, uz popratni arsenal psovki, nasred ulice izbubeta onu staru švoru, odnosno časnu sestru, a čopor mladih spodoba iz jednog primorskog grada ne bi bubetalo grupicu mladića iz drugog primorskog grada Lijepe Naše.
Što se tiče navijačkih huligana, pardon, huliganske policije, babi je zanimljiva izjava majke jednog uhićenog sudionika masovne tučnjave. Ona veli da se njen sin našao u krivo vrijeme na krivom mjestu i nije ništa kriv, ali da svoje prijatelje neće odati jer on nije izdajica. Bravo za sina i bravo za majku! Očito je na pozornicu već stupila i omerta, zakon šutnje talijanske mafije pa se baba pita, gdje je taj centar koji sije sjeme mržnje u našu mladost i gdje nisu naučili druge načine borbe za svoje ideale, osim sirovog nasilja. Bilo bi zanimljivo istražiti.
Kažem babi da Lijepa naša ima mnogo divnih, uspješnih, plemenitih mladih ljudi, širokih ideja, onih koji rade za opće dobro, a baba pita:
“Gdje su? Tko govori i piše o njima?“
Ima neke logike u babinom razmišljanju, iako će se rijetki s njom složiti.
Zaista, svijet neminovno ostaje mladima.
Ali, kakav?!