piše: Tonka Kahlik
U ono vrijeme mog djetinjstva, moje mladosti snjegovi bi prekrili njive, bašče, dvorišta, cijelo selo zaogrnuli bjelinom. Svakog bi jutra otata ili tata već u zoru lopatom razgrnuli staze kroz dvorište do svinjaka, kokošinjca, štale i gumna.
Zrak je bio ladan, leden i nikome se nije izlazilo iz tople kuhinje koja je mirisala na kuhano mlijeko i kukuruzne žgance, a peć stara zidana sa bankom iznad pećnice veselo je pucketala svoju vatrenu pjesmu.
Svakog je jutro bilo gotovo jednako ili slično osim badnjeg jutra.
Na badnje jutro sve je kretalo nekako užurbanije, skoro da bih rekla nervoznije jer bilo je uvijek puno koječega za završiti do mraka. Kao prvo izvaditi one prekrasne starinske kuglice i svezati konac na salon bombone pa okititi bor.
A onda kada se spustila noć i sve je bilo spremno za običaj koji sam uvijek s veseljem čekala, otata bi na metalnu lopaticu stavio malo žara iz peći, na žar malo tamjana, a omama uzela lončić i malu metlicu od sirka. U lončić bi ulila svetu vodu pa su tako pošli blagosloviti sve što su imali u dvorištu i na gumnu, i konje, krave, svinje, ovce i perad. Kada su bili gotovi omama se vratila u kuću, a otata je imao novu obavezu.
Mi bismo svi uz sjaj svijeće koja je gorjela na malom stolu utaknuta u kuglof, kojeg je baka tog jutra ispekla, u nekoj svetoj tišini čekali da otata dođe. Kucanje na vrata je kod nas djece bio taj čarobni trenutak kojeg smo cijeli dan čekali.
Omama bi bitala: “Tko je Božji“, a otata odgovrio: “putnik namjernik“.
Omama opet: “A što tražiš?“
Otata ogovara: “Konak za ovu noć“.
Tada bi nas sve omama pitala hoćemo li siromaha pustiti da prespava jer vani je snijeg i jako hladno.
Svi bi odmah odgovorila: “Hoćemo, hoćemo“
Iako sam znala, kada sam bila već veća curica, da to otata stoji pred vratima, osjećaj da neki siromah nema gdje biti po toj zimi bio je stvaran.
Zatim bi omama otvorila vrata i pustila otatu u kuhinju. On je na leđima nosio veliki naramak slame koju bi raširio ispod stola. Na tu slamu stavili bi košaru u kojoj je bilo sveg voća i žitarica. Potom bi skromno večerali jer u ono vrijeme se postilo kroz cijelo došašće.
Nakon večere ponovo je krenulo radosno iščekivanje za nas djecu. Kroz cijelo selo hodali su kriskindli, mlade djevojke obučene u bijele haljine sa cvjetnim vjenčićima oko glave i krilima kao anđeli. One bi pjevale božićne pjesme ispred svake kuće. Omama bi otvorila prozor da ih mogu vidjeti, a ne samo čuti. Ti anđeli mog djetinjstva su uvijek imali bombone što je nas djecu jako veselilo.
Kod moje omame i otate na badnjak su se iz njihove sobe maknuli kreveti i pod se prekrio debelim slojem slame koja se prekrila gunjevim, plahtama, perinom. U neko vrijeme blizu ponoći krenulo se na polnoćku. Iz svake kuće u ulici ljudi su u tišini izlazili i tek poneki šapat se mogao čuti. Crkva je bila ledena, a srca vruća i pjesma se orila Boga slaveći.
Iako smo bili dobro obučeni, mi smo govorili da smo zabundani, svejedno su se smrznule i ruke i noge pa je radost povratka u toplu sobu i beskrajna igra na slami bila veća i slađa.
Ne vjerujem da sam ikada bolje spavala kao tada na badnju noć na slami u toploj sobi.