autor: Ivanka Jularić – Ćulap
Proljeće je. Uskoro će Uskrs. Gledajući napupale voćke, razmišljam o životu i smrti, jer upravo ti pupoljci su dokaz, da i iza smrti ima života i pitam se:
-Što je to što čovjeka održava na životu, kad već skrhan bolovima, pomisli da se više neće probuditi?
Ovih dana se pripremam za put u Slavoniju, u mjesto gdje sam doselila iz Bosne, davne 1966. godine.
Te godine, otac me upisao u prvi razred i smjestio me kod jedne žene koju je poznavao, dok je on uređivao našu tek kupljenu kuću. Sjećam se da je ta žena imala dvoje unučadi. Dječaka i djevojčicu. I sjećam se riječi:
–I ona se zove kao ti i stara je kao i ti.
-Ne prilazi joj blizu, jako je bolesna.
Ubrzo sam čula da je umrla.
Roditelji su joj kao i mnogi drugi u to vrijeme, otišli na rad u Njemačku. Ubrzo se njena majka vratila, donoseći tek rođenog dječačića. Ostavila ga je na čuvanje baki i ponovo se vratila u Njemačku.
Ne sjećam se detalja priče, ni tko je bio kriv, da li je bila nesreća ili nemar, no znam da sam bila užasnuta mišlju na takve muke. Dječak, koji je tek prohodao, povukao je rub stolnjaka i na sebe prevrnuo đezvu s vrelom kavom. Umro je od opeklina.
Tada sam samo razmišljala, koliko ga je boljelo, a na bol roditelja i bake, nisam, jer o takvom nečemu možeš razmišljati, tek kad postaneš roditelj.
Što ih je tjeralo da nastave dalje? U čemu su vidjeli smisao života?
Zar su neki ljudi, doista poput Joba, sluge božjeg,o kome nikad nisam mogla sažvakati onu priču iz Biblije, da mu je Bog oduzeo sedmero djece i za njegovu poslušnost ga nagradio još većim bogatstvom i još ljepšom djecom. Ma kako ta ljepša djeca, mogu nadoknaditi onu izgubljenu?
Možda je i ove ljude, u njih usađena vjera i ljubav prema Bogu tjerala dalje.
Ubrzo su dobili još jednog dječaka i dali mu isto ime kao onom koji je umro.
Napravili su novu kuću, kupili traktor (koji je tad bio rijetkost) i odlučili se vratiti iz Njemačke i baviti poljoprivredom.Veoma kratko su se držali te odluke, jer ne videći dijete u gustoj travi, otac ga ja pregazio traktorom.
Ponovo su otišli za Njemačku.
Kako su uopće mogli funkcionirati? Što ih je održalo, da do mirovine ostanu tamo?
Ona je oboljela od raka i opet se borila za život. I pobijedila rak.
Još je živa, a on je umro prošle godine.
Sin im nikad nije mogao imati djece.
Prisjećajući se njih, padne mi na pamet jedna prodika iz crkve:
U nekom selu, živjela je žena, koju su cijelog života pratile tragedije, a bila je veliki vjernik. Jednog dana, već iscrpljena od tereta života, ona kleknu i reče:
–O, Isuse moj, znaš da te ljubim, da sam tvoj rob, ali dokle ćeš me ovako mučiti? Ne mogu više!
Isus joj na to odgovori:
–Svakome sam dao onoliki križ koliki može ponijeti. I ja sam nosio svoj križ.
-Ali Isuse, ja nisam ti, ja nemam tvoju snagu, moj križ je prevelik, zar ga ne bi mogao malo skratiti? – reče žena
–Ženo, rekao sam ti da ja znam što kome treba, a ti ako misliš da znaš bolje, skrati ga sama!
Žena se uhvati za te riječi i odreže komad križa. Ubrzo, selo zadesi katastrofa. Dogodi se strašan potres, stvori se klizište, kuće počeše propadati i ljudi u panici počeše bježati iz sela na drugu stranu teritorija i naiđoše na veliku pukotinu u zemlji. Ljudi se dosjetiše rješenju i preko pukotine staviše svoje križeve, te prijeđoše na drugu stranu.
Samo križ te žene, bio je prekratak. Nedostajalo je upravo onoliko, koliko je odrezala.
Ova prodika bi trebala poučno i utješno djelovati na mnoge ljude, no kako još može pomoći toj ženi?
Možda ipak tako, ako je toliki vjernik, da vjeruje da će biti nagrađena u životu poslije života.