Završili smo objavu knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće” Filipa Ćorlukića. Iz knjige, kao što je to na kraju i red, donosimo i Bilješku o piscu. Imamo privilegij da nam je autor, Filip Ćorlukić, u mogućnosti ipak, a nakon nedavnog moždanog udara, napisati nekoliko riječi u ovoj završnici objave. A obećava i koji redak više u narednim danima. Dragom dida Filipu, našem najstarijem suradniku želimo brz oporavak. Na ovim stranicama ima se svakako šta njegovo čitati. A čitamo se, ako Bog da, i dalje! (Urednica, ili kako bi dida Filip rekao – “šefica” 🙂 )
Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće” Filipa Ćorlukića
Filip Ćorlukić rođen je 6. siječnja 1928. u selu Vrhovi kod Dervente, od oca Stjepana, željezničkog službenika i majke Kaje, domaćice. Prva dva razreda osnovne škole je pohađao u derventskoj osnovnoj školi časnih sestara, da bi je zbog očeva premještaja nastavio u tuzlanskoj osnovnoj školi časnih sestara. U Tuzli je pohađao gimnaziju do jednog dijela šestog razreda, a budući da mu je otac početkom 1943. premješten u Bosanski Brod i on je pohađanje nastave nastavio u Derventi.
Pred kraj rata, s cijelom obitelji pješice odlazi u Zagreb, a početkom svibnja se s ocem upućuje prema Austriji. Na Bleiburškom polju su zarobljeni i u kolonama četveroredova upućeni prema Mariboru. Sretno su prošli sve ono na što su nailazili i vratili se na djedovsko imanje u Vrhove.
Nakon godinu dana nastavio je pohađati gimnaziju u sedam kilometara udaljenoj Derventi. I usprkos svim teškoćama, iz mnogih je predmeta, a posebno prirodnih znanosti bio najbolji đak u razredu. Maturirao je 1948. i na angažiranje svoga profesora fizike dobio stipendiju za studij tog predmeta na PMF u Beogradu.
U vrijeme dok je pripremao diplomski rad, Vojna industrija je od fakulteta tražila fizičara praktičara za jedno važno radno mjesto. Budući da je bio nedvojbeno najbolji praktičar (ostali su se više bavili matematičkim teorijama), fakultet je predložio njega.
Otišao je na razgovor u Vitez, gdje je bila tvornica eksploziva i bez obzira što još nije bio diplomirao primili su ga na radno mjesto šefa poligona. Bez obzira što nije bilo neposrednih posljedica, opterećenost političkom prošlošću imala je utjecaja, pa je nakon izvjesnog vremena prešao u novoizgrađenu tvornicu celuloze i papira u Maglaju. Bila je to tada najsuvremenija tvornica u Jugoslaviji u kojoj je preuzeo odjel za održavanje instrumentacije i uređaja za automatizaciju.
Bila je to za njega fantastično dobra škola. Nakon četiri godine postao je vrhunskim stručnjakom ne samo za to tada novo područje tehnike, nego također i za suvremenu tehnologiju celuloze i papira, pa je dobio posao u Zagrebačkoj tvornici papira, gdje je uskoro postavljen za tehničkog direktora. Od 33 tvornice papirne industrije bio je najmlađi tehnički direktor i jedini vanpartijac. Nakon velikog požara u starom pogonu na Zavrtnici došao je u sukob s direktorom oko načina saniranja posljedica požara, pa je podnio otkaz i zaposlio se u Industroprojektu koji ga je u svojstvu nadzornog inženjera na gradnji rafinerije nafte u Assabu na Crvenom moru poslao u Etiopiju.
U izvanredno teškim klimatskim uvjetima, svakodnevno je s izvođačima radova brzo obišao pogone, dok je ostalo vrijeme uglavnom provodio u svojoj klimatiziranoj sobi. Od kad je 1946. (kada mu je bio spriječen upis u gimnaziju) sjedio u hladu stoljetnog hrasta i čitao Bibliju, prvi put je imao vremena da se pozabavi pitanjima koja si je tada postavljao. U ozračju stalnih razgovora o tek završenom II vatikanskom saboru, o kojima je svakodnevno slušao preko Radio Vatikana, odlučio je započeti sa znanstvenim komparativnim istraživanjima svih povijesno poznatih religija.
Nakon Etiopije je tri godine radio kao nadzorni organ na izgradnji rafinerije nafte u Bos. Brodu, zatim pola godine u svojstvu pomoćnika tehničkog direktora međunarodnog tima na dovršenju i puštanju u rad tvornice celuloze u Bangladešu, pa još godinu dana kao savjetnik za proizvodnju celuloze u istoj tvornici. U tvornici celuloze u Jedrenama u Turskoj radio je u svojstvu tehnološkog direktora njemačko-turskog tima za puštanje tvornice u pogon.
Od 1985. do 1990. je vodio školu za specijalizaciju kadrova za mjerenje i automatizaciju u Zagrebačkom poduzeću ATM. Od tada je u mirovini, a zbog mirnijih uvjeta rada 1995. seli u Pulu. Godine 1983. objavljena mu je knjiga Kamo ideš čovječe, koja je prvi rezultat istraživanja započetih još u Etiopiji. U tri izdanja tiskano je ukupno 11.000 primjeraka. Prošle godine, dovršio je obiman rukopis proširene tematike, pod naslovom Quo vadis homo, koji će možda biti objavljen iduće godine.
Rukopise Objedinjenog evanđelja i Kuran, recenzije redoslijeda kuranskih poglavlja, nudio je izdavačima još od 1991., ali su se javljale brojene teškoće – od stečaja tvrtki do nekih osporavanja. U gotovo nemogućim uvjetima objavljena mu je knjiga Isus, Mesija, koja je bila potpuni nakladnički promašaj. Kuran – recenzije redoslijeda kuranskih poglavlja, objavljena je 1991. godine. Od knjiga tehničkog sadržaja objavljene su mu tri slijedeće: Mjerenje temperature u industriji i Mjerenje protoka fluida, obje u nakladi Tehničke knjige i Tehnologija papira u nakladi Školske knjige. Također mu je nedavno objavljena mala povijesna knjiga: Uzroci raspada Jugoslavije. Od 1974. god. na popisu je znanstvenih istraživača Hrvatske.
Filip Ćorlukić: “Dragi i poštovaani svi, evo, konačno je u 138 odvojenih ali tematski povezanih cjelina, dovršeno objavljivanje moje knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”. Već sigurno znate, zbog lakšeg moždanog udara mi je otežano pisanje, pa vam evo još samo želim sve najbolje u životu. Nadam se, i u budućnosti ćete, na naše obostrano zadovoljstvo, moći pročitati pokoji moj članak.”