OBRAĆENIK

piše: Branislav Antov Mikulić

U to doba sam s porodicom boravio u Holandiji, skoro deceniju i pol radio isti posao. Nekoliko posljednjih godina sam to činio bez žara, samo glavom, ne i srcem. Radio sam, a nisam nalazio mnogo smisla u onom čime sam se bavio.

Pisao sam studije i analize o suzbijanju siromaštva u Zapadnoj Evropi,  onog kojeg ja oko sebe i na tamošnjim ulicama nisam viđao. A i kada bih ga naslutio, to nije sličilo neimaštini koju sam gledao po zabitima  Bosne, ni oskudici koju sam sretao putujući selima Gruzije. Još manje je  to nalikovalo mizeriji i nevolji  koju su pokazivale televizijske reportaže iz Afrike, ljutoj  bijedi u kojoj je ugroženo zdravlje i sam život ljudski.

Zbog toga sam sve manje vjerovao u ono što radim, bivao duboko nezadovoljan, nerijetko i frustriran. Znao sam da bi moja godinama stjecana znanja i iskustva bila korisnija negdje drugdje. Snivao sam o poslu koji bi mom životu dao dublji smisao, o poslu gdje bih, radeći ono što najbolje umijem, pomagao drugima i s tim doživio radost. Osjećao sam da bi samo tako moja ovozemaljska misija bila ispunjena.

I, onda iznenada dobih dva poziva, dvije ponude za poslove koje sam već godinama odrađivao u noćnoj smjeni, u krevetu, u svojim sanjama. Obje dođoše istovremeno, pred Božić 2004, na sami Badnjak. “Opet blizanci!”, pomislih u trenu  i  nasmijah se naglas, prisjećajući se kako sam desetak godina ranije, nakon višegodišnjeg iščekivanja da mi Borjana podari još jedno, drugo dijete, bio obradovan dvojkama.

Jedna ponuda, meni bliža, dolazila je iz Irske, iz Dublina, odakle sam trebao voditi istraživanja u zemljama Zapadnog Balkana, uključujući ona o siromaštvu i socijalnim posljedicama ratnih razaranja. Posao je bio u domenu mojih znanja i ekspertiza, obećavao mi da ću stečena iskustva i vještine moći dati na uslugu onima kojima je to najpotrebnije. Zbog toga sam bio uznesen. Bio sam neizmjerno radostan što će moji sni uskoro postati javom.

No, već nakon nekoliko sedmica, radost i zanos postepeno ustupiše mjesto brizi i nespokoju. Uplašio sam se. Strah od novog i nepoznatog se uvukao u mene, u Borjanu također. Već jednom smo, nakon odlaska iz Sarajeva, morali krenuti ispočetka, sada nas je čekalo isto, ili skoro pa isto. Nije bilo lako odlučiti se. Nervoza, briga, tjeskoba, stres i nesanica su postali dio moje svakodnevnice.

Uz to, naše kćeri nisu bile oduševljene idejom da napuste mjesto svog rođenja i grad u kojem su tek pošle u gimnaziju, stjecale prijatelje. To je Borjanu ponajviše brinulo, mnogo više negoli pomisao da  je i ona trebala napustiti svoju karijeru i stalno zaposlenje koje je nakon godina priželjkivanja,  tek odskora bila dobila. Ipak, uz sve strahove od neizvjesne budućnosti  i nepoznate nove sredine, Borjana pristade čime i mene ohrabri za taj korak. Jednog jutra priđe, zagrli me i reče: “OK. Idemo, ali najviše na četiri godine. Čim nam kćeri završe srednju školu, vraćamo se nazad. Ja ne želim da one plate preveliku cijenu.  Da bismo mi ostvarili naše snove, nemamo prava razoriti njihove”.

Nakon što se Borjana složila, otpoče porodično dogovaranje oko polaska u Irsku. Srećom, s odlukom nismo trebali žuriti.  Od irskog poslodavca sam dobio dodatne četiri sedmice da odgovorim na ponudu – do petnaestog maja, tada sam trebao potpisati predugovor. Ugovor, onaj definitivni, najavljen je za juni.

Mi  smo već prije maja znali šta nam je činiti. Odlučili smo da idemo u Irsku, prvo ja na godinu dana, a onda, ako sve bude kako smo očekivali, da mi se pridruži Borjana s kćerima. Sin Ivan je izabrao ostati u Holandiji i čekati nas da se  za nekoliko godina vratimo i ponovo svi na jednom mjestu okupimo, najradije tamo gdje je on živio, u Amsterdamu.

Brzo je  došao taj juni i dan kojeg sam se plašio. Otputovao sam u Dublin. Odsjeo sam u Tara hotelu, u Booterstownu, tek nekoliko autobuskih stanica daleko od sjedišta budućeg poslodavca. Rano legoh u krevet s namjerom da se naspavam, ali bijaše uzalud. Tu cijelu noć  nisam oka sklopio. Strah i malodušnost su mi dušu bili ophrvali.

Ustadoh  rano i krenuh da učinim korak za kojeg nisam bio siguran gdje me vodi. Pođoh na odredište, tamo su me čekali njih dvojica, direktor i HR- manager. Nakon riječi dobrodošlice ponudiše mi ugovor na potpis. Ja nabrzinu pređoh preko teksta, već ranije sam vidio predugovor, i potpisah ga. Onda ručasmo u kantini, pa se potom pozdravismo uz dogovor da već istog ljeta, u augustu, stupim na posao.

Kada izađoh iz zgrade obuze me nemir. I  velika tjeskoba. Tek tada shvatih da mi nema natrag. Odjednom sam se uplašio svega, pa i samoće koja je stajala predamnom – pomisao da ću po prvi put zadugo biti sam, čitavu godinu dana, vodila me u očaj, paralisala mi snagu i um.

Jedva dođoh do hotela. Bacih se na krevet u nadi da ću zbog prošlonoćašnje nesanice brzo zaspati, ali ne mogoh, oko mene se poče sve vrtjeti. Ponovo me obuze paničan strah, strah da će sve krenuti nizbrdo, da sam donio lošu odluku, učinio pogrešan korak.

Nakon par sati borbe s crnim mislima, sve crnjim, odlučih da telefoniram Borjani, da joj kažem kako se osjećam, da joj priznam svu malodušnost i tjeskobu. Ona me pažljivo sasluša, pa mi reče nešto što me umiri.

“Iza nas je dosta lijepih dana provedenih zajedno, u ljubavi i u blagostanju. Ako je red da nam dođu posne i teške godine, neka bude tako. Život je satkan od dobrih i manje dobrih stvari, to smo već iskusili. Najvažnije je da smo skupa, zajedno, jedno uz drugo. Hoću da zapamtiš i ovo – ja te neizmjerno volim i uvijek možeš računati na mene.” I na kraju me još posavjetova:

“Znam da sve zaboraviš  uz irsku folk muziku, zato pođi večeras u Temple bar, nađi pub s najboljim bendom i opusti se. I nemoj propustiti da to uživaš na njihov način, naruči  fish-and-chips i veliku čašu Guinnissa.” To je bio savjet kojeg mi je od srca dala, boljeg, onog kojeg mi danas svaki dan daje, tada nije imala. Da, tada Boga nije spominjala, u to vrijeme je bila prilično rezervisana prema religijama i  duhovnosti svake vrste. Razumljivo, baš kao i ja, odrastala je i školovana je u ateističkom okruženju: oboma nam je religioznost bila strana.

Borjanine riječi me ohrabriše, uliše novu snagu. Odmah se uputih ka autobuskoj stanici koja je bila spram  ulaza u hotel, krenuh da poslušam njen savjet.  Za nekoliko minuta se ukaza autobus,  vozio je ka centru, veliki, onaj dvospratni, Londonac, kakvog  smo nekoć u Sarajevu imali. Uđoh i sjedoh sprijeda, pored prozora, na mjesto s kojeg  sam mogao razglēdati grad.

Vozio sam se nekih četvrt sata, niti deset stanica nismo prošli, kad mi se pogled zaustavi na masi svijeta okupljenog ispred povelike kamene građevine. Na stotine, ako ne i čitava hiljada ljudi, mladih uglavnom, tiskalo se u dvorištu i oko ulaza zgrade. Radoznalo se upitah šta bi to moglo biti. Poželjeh da odem i pogledam. “Pearse Street, St. Mark’s!”, uzviknu u tom času kondukter.

U narednom trenu autobus se zaustavi, tek pedesetak metara od okupljene mase. Dok su neki putnici izlazili iz autobusa, a drugi u njega ulazili, u tom kratkom periodu od jedne minute, moja znatiželja se silno pojača. Da li izaći iz autobusa, dvoumio sam se zakratko, a onda u zadnjoj sekundi, kada je vozač završio s prodajom karata novodošlim putnicima i spremao se krenuti sa stanice, naglo ustadoh i pođoh žurno prema izlazu, energično, baš kao da me neko vukao za rukav.  U posljednjem momentu iskočih na pločnik pa se zaputih u dvorište, prema gomili. Mislio sam, za pub, irsku muziku i Guinniss ima vremena, uhvatit ću naredni autobus.

Usred dvorišta, zbunjen masom koja se tiskala oko mene, priđoh dvojici mlađih ljudi, bijahu tridesetogodišnjaci.  Pozdravih obojicu spominjući moje ime, pa  upitah šta se to dešava, čemu sva gužva. “Koncert gospel muzike, kršćanske muzike koja slavi Isusa”, odgovori Patrick, tako se predstavio. Upita me još jednom za ime, uz izvinjenje da ga zbog mog stranog akcenta nije mogao dobro čuti, pa zatim doda: “Dođi Brano, mi ćemo ti naći kartu, mada je zvanično sve rasprodano.”

Ne znajući šta da radim, da li da krenem s njima ili da pođem u pub, zastadoh na tren. Oni ponoviše da je to nešto izuzetno, da je muzika izvrsna, bend svjetski poznat. Pa me  upitaše otkud ja tu, u masi, među njima. Ja, kao da sam samo to pitanje čekao, požurih da se ispovjedim, da dušu rasteretim.

Objasnih im sve. Rekoh im da sam bio down  nakon što sam tog dana potpisao ugovor da dođem na novi posao, u nepoznatu zemlju, među nepoznate ljude i da me obuzeo veliki strah da ću u tuđini biti sām. Ispričah i da sam po savjetu supruge upravo krenuo u Temple bar da uz muziku i pivo zaboravim svu tjeskobu koja me ophrvala, ali spazivši masu na okupu znatiželjno sam izašao iz autobusa da vidim o čemu se radi. I dok sam toj dvojici neznanaca otvarao srce, iskreno,  kao da su moji najbliži, počeh osjećati kako plima u meni nagomilanih briga i strahova raste, da me svoga obuzima,  da nema više kuda, nego hoće napolje. I odjednom se izli van, pretoči se  u bujicu mojih suza. Gorko zaplakah. Zaridah pred njima dvojicom.

“Let’s give you a hug”, reče drugi, Paul se zvao. Potom  me svaki od njih zagrli, dugo i nježno.  U tom ljudski toplom zagrljaju ja nađoh utjehu i smirenje.

Vidjevši da su moji jecaji stali,  Patrick reče: “Brano, ovo što ti se desilo, da pođeš u bar, a završiš ovdje s nama, to nije slučajno, to je upravljeno nevidljivom nebeskom rukom. Bog hoće da ti dođeš ovdje, da dođeš k Njemu. On hoće da u Irskoj budeš, da tu dom nađeš, da upoznaš Isusa i život novi.” Spazivši da  sam pomalo zbunjen njegovim riječima, da ne shvatam šta mi govori,  na tren zastade.

“Smijemo li se pomoliti za tebe?” – uskoči  Paul glasom u kojem prepoznah brižnost i naklonost. Ja potvrdno klimnuh glavom, opet ne znajući šta će mi reći. Oba me potom obujmiše rukama tako da se sva trojica nađosmo u jednom zagrljaju ”O Gospode, hvala ti što si Brani pokazao put, što si ga doveo ovamo. Primi ga u veliku porodicu, među djecu svoju, da bude slobodan od svake brige,  i ispunjen. Pokaži mu kako da živi po nauku Isusa, po zakonu ljubavi podarene”, molio se Paul.

Dok je Paul govorio, ponovo osjetih da mi se suze kotrljaju niz lice. Plakao  sam dotaknut toplinom i riječima molitve nepoznatih  mi ljudi. Molitve koju umom tada nisam razumio, ali koja je srce moje dirnula. Pa me, takvog, još  suznog, poče radost obuzimati, neka nova,  dotad nedoživljena, i osjećaj velikog olakšanja.

Potom mi se obrati Patrick: “Brano, ne brini što ćeš ovamo doći, ne plaši se da ćeš samovati u Irskoj. Imat ćeš ovdje nas, braću svoju,  mi ćemo biti uz tebe, pomagat ćemo ti da se privikneš, da prebrodiš vrijeme dok tvoja supruga i djeca ne dođu. A sad pođi s nama unutra, na koncert.”

U velikoj dvorani, na bini, stajao je bend spreman da otpočne. Kasnije saznah da su ponajbolji u toj vrsti glazbe, svjetski poznati. Third day, tako su se zvali. Svirali su maestralno, sa zanosom i dušom. Njihova muzika me uistinu ponijela. Tekstovi pjesama još više. Govorili su da je smisao života u davanju,  da je ljubeće srce svemoćno, da u njemu Bog prebiva. Nizale su se numere “Anything is possible”, “Love is like a river” pa “Give love”, “Born again” i desetina njih još, a svaka je snažnu poruku nosila, meni presnažnu: da dajući sebe sve više radosti za podati imamo, da Bogu sličniji tako postajemo. I da Njime obnovljeni, drugačiji život počinjemo živjeti, skoro pa nov, i nov.

Ime Isusovo su neprestano kroz pjesme spominjali, svjetlo koje je on svijetu donio, zanos kojim je svijet volio. Refreni su odzvanjali njegovim imenom, klicali kako je njegov život putokaz ka našem radosnom postojanju, ispunjenom, oslobođenom brige sve. Zauvijek, do beskraja. “My hope is you”, tako su mu se obraćali, tako su  počinjali koncert, tako su ga završili.

Neki čudan osjećaj ispunjenja sam tu noć doživio, imao ga tokom cijelog koncerta. I onda, na kraju, kada je jedan od muzičara  iskoračio pred publiku pozivajući prisutne, sve one koji te noći prvi put čuše za ljubav Isusovu,  da zajedno izgovore riječi kojima ga prihvataju kao uzor i putokaz za život, ja jednostavno pođoh naprijed. Uputih se prema bini gdje su već stajale desetine ljudi. I još zanesen, u do tada neviđenom ushićenju, izgovorih riječi koje su me povezale s  njim. Pritom doživjeh silno olakšanje, baš kao da je breme svih dotadašnjih krivnji  i briga spalo s mojih pleća, osjetih se oslobođen i slobodan. A  u srce mi se, namjesto straha i tjeskobe, useliše nada i radost golema.

Taj osjećaj neću nikada zaboraviti,  tu ljepotu koja me bila obuzela. Tada nisam imao objašnjenje za sve što mi se te večeri događalo, nisam ga ni tražio. Prepustio sam se milini  do tada nedoživljenoj. Sada  pouzdano znam, to je bio  čas u kojem je moj život pošao u novom pravcu, čas kada sam razumio misiju rabbija iz Nazareta, odabrao njegov nauk sebi za putokaz, prihvatio ga za učitelja.

Na izlazu su me čekala njih dvojica. Ja im, još uvijek ushićen, sve proživljeno u dahu jednom prepričah. Kada to čuše, priđoše mi i zagrliše me. Snažno, a nježno. Ja vidjeh osmijeh, prepoznah  radost na licima njihovim.

Paul, koji je sve vrijeme držao podebelu knjigu pod miškom, kaza da bi volio da mi je daruje, s posvetom. Ja pristadoh. On je otvori, vidjeh da je Biblija. Potom kleknu i držeći knjigu na koljenu, zapisa u nju par riječi. Dade mi je uz srčan zagrljaj. Paulov poklon, baš kao i ulaznicu za koncert, čuvam kao dragu uspomenu na taj izuzetan dan, dan kada duhovno oživjeh, kada  pođoh putem novim, zakoračih ka životu drugom, drugačijem od dotadašnjeg. Doista, ja držim da je to dan kada sam se nanovo rodio, duhovno. Taj datum sada kao rođendan svoj slavim.

Patrick je za to vrijeme stajao po strani, u nas gledao. Potom uz smiješak dobaci da ne bi trebao da se uplašim obima poklonjene mi knjige, nego da je mogu čitati s kraja,  da prvo pređem tekstove novozavjetne, kratka evanđelja i riječi Isusove.  “Njih čitaj, njih živi.  Čineći tako, mir ćeš njegov sebi pronaći,  promjenu  neslućenu doživjeti. To će drugi na tebi zapaziti,  neki će za uzrok svega pitati. Tada im istinu reci”, to još kaza,  pa me i on zagrli. Potom se pozdravih s obojicom.

Rastali smo se, ja sam otišao u hotel, sljedeći dan sam otputovao za Holandiju. Spokoj  i blaženstvo neko su zavladali srcem mojim. Znao sam da imam braću u Irskoj, shvatio sam da za život imam svjetionik, i Učitelja.

*******

Prije preseljenja iz Holandije, desetak sam puta telefonom zvao Patricka u Dublin, razgovarao s njim, interesovao za praktične stvari oko života u Irskoj, molio ga da mi traži stan, da se raspita za ovo, za ono, da me posavjetuje, uputu da.  On je  to rado činio. I svaki put, pri kraju razgovora,  pitao je da li može da se moli za mene. I molio se redovno, nekada predamnom, u slušalicu. Ja sam osjećao da je u to stavljao svoje srce, da se molio s ljubavlju.

Ne pitam ga da li se  i  danas za mene moli, ali ja to za njega činim, svaki dan.

*) Priča je pozajmljena iz najnovijeg autorovog romana ‘U SRCU JE BOGATSTVO’,  izašlog nedavno u Sarajevu  (izdanje:  Dobra knjiga, 2018).