autorica: Dragica Križanac
Bio je to oproštaj u njenu čast. Organizacija u kojoj je radila priredila joj je oproštaj. Iz respekta prema njoj , koja gotovo više nije jela, organizacija nije zakupila večeru u klasičnom restoranu, nego skupocjeni tea- party u Amsterdamu. Bio je to luksuzni švedski stol uz kušanje raznih vrsta bioloških čajeva, uz slatke i slatke slastice. Svako je našao nešto za sebe, a slavljenica je pojela par listova salate i popila đus. Održali su joj govor, podijelili darove.
Kolege su je sa suzama smjestile u taxi, jer i to je bio prevelik napor za nju. I to je bilo to, otišla je na bolovanje s kojeg se više neće vratiti. Jer, nije jela.
Kad je bila djevojčica Anja je bila tako lijepa i dražesna da je su je izabrali da reklamira dječji sapun. I još kojekakve mirisne stvari. Sjećala se cijeli život prijatnog mirisa kad bi s majkom stupila na prag TV studija.
Tada je već shvatila važnost dobre njege lica i tijela. Dobrog izgleda. Jer ako dobro izgledaš svi te vole, svi govore lijepe riječi, svi su ljubazni…
Trajalo je to cijelo njeno djetinjstvo. U međuvremenu se puno stvari desilo u njenom dječjem životu. Otac je poginuo kad joj je bilo deset godina. Kako majka nije radila, a Anjina dva starija brata su ušli u pubertet i željeli dalje studirati, postalo je prirodno da se obitelj sve više oslanja na zaradu od reklama. Od Anje se puno očekivalo.
Kad je ušla u jedanaestu godinu dobili su novog člana obitelji. Mamin novi muž bio je sušta ljubaznost i dobro je zarađivao. Obitelj se konačno opustila i on je predložio da Anja stane sa tim ‘glupim reklamama’. Braća su po cijeli dan bili u školi, majka je išla od jednog kursa na drugi u nadi da će nadoknaditi propušteno sjedeći u kući kao domaćica.
I ubrzo je počelo. Očuh je uspio pridobiti povjerenje djece, momcima je davao džeparac a Anju bi svaka tri mjeseca odveo u robnu kuću i obukao od glave do pete. Kupovao joj je najskuplje kreme i šampone. Ulazio bi u njenu sobu bez kucanja. Govorio joj da je najljepša na svijetu. I postao njen ljubavnik kad je imala dvanaest godina.
Kad je majka shvatila što se dešava izabrala je liniju manjeg otpora. U opasnost bi došle studije sinova, prestalo financiranje ako bi se rastala. Pravila se da ne primjećuje.
Trajalo je to do Anjine sedamnaeste godine. Razvila se u pravu ljepoticu. Primijetila je da je očuh ljubomoran i da nalazi razne razloge da je drži u kući. Njene školske drugarice su poslije škole uvijek negdje išle, a ona je sjedila kod kuće. Ili bi se vikendom nešto organiziralo, bez nje dakako.
Do tada je mislila da je to između nje i njenog očuha nešto što se događa i njenim kolegicama, da je to nešto prirodno u familijama. Dok je kolegice nisu razuvjerile.
Kad je sa šesnaest i pol godina ugledala oglas za stjuardese otišla je na razgovor i odmah bila primljena. Skovala je plan kako da se izvuče od otrovnog očuhovog zagrljaja, koji ju je sve više stezao. U blizini Schipola je pronašla malu sobicu i sredila burzu za školovanje.
Kad je očuh čuo bio je dakako protiv.
–Kako pustiti dijete sa šesnaest godina u svijet, protestirao je.
Ali ona više nije bila dijete. Uzela ga je za ruku i odvela u sobu. Odlučnim glasom mu je rekla da ona tek sad u potpunosti shvaća što joj je uradio. I… ako bude bilo što pokušao ona će ići
direktno u policiju i sve ispričati. Strpaće ga u zatvor. Majci je samo hladno rekla:
-Uvijek sam ti služila samo za zaradu! Nikad nisam imala djetinjstva.
I tako je počeo život u slobodi. Putovanja, druge zemlje i ljudi. I mnogo, mnogo sexa. Najčešće sa pilotima ali i drugim gostima u hotelima gdje je staff odsjedao. Svi ljubavnici su se divili njenoj ljepoti, njenoj dobroj liniji. Malo je jela. Počela je pušiti.
-Ako hoćeš dobro izgledati ne smiješ puno jesti, čula je tisuću puta kad je snimala dječje TV spotove.
Njene kolegice stjuardese su već sa trideset bile debele i umorne, često ostavljajući djecu dadiljama i muževima po tri-četiri dana, osjećajući teret ovoga zanimanja.
Anja te probleme nije imala. Ali stalno je imala osjećaj da nije dovoljno dobra, da nije dovoljno lijepa, da ne zadovoljava. Iako joj to niko nije spočitavao.
Željela je nekog specijalnog u svom životu. I taj je došao kad je imala dvadeset i pet. Došao je iz provincije na studije u Amsterdam, upravo ih završio i tražio posao. Kako nije radio Anja je sama uzela kredit i kupila lijep stančić za dvoje u srcu Amsterdama. Kad se zaposlio uzeo je na sebe da plaća kućne troškove i hranu. Bila je ludo zaljubljena. Po prvi put u životu se mogla opustiti. Po prvi put u životu je jela. Istinski jela.
Željela je dijete.
Ali ono nije dolazilo. Poslije dvije godine počeo je sve češće prigovarati da on danima sjedi kod kuće sam dok ona putuje.
-Da, ali ja radim, gospodine. I plaćam hypoteku, odgovorila mu je žestoko.
Ali, ipak se zamislila se i zabrinula. Ta, šta će drugo raditi. Nema zapravo nikakvu diplomu, osim kursa za stjuardese. On je inzistirao da Anja stane s tim poslom ‘konobarice u avionu’. On će preuzeti mjesečne obroke kredita za stan, obećao joj je. Pristala je teška srca.
Počela je tražiti novi posao. Na arbeitsbirou su joj ponudili trajekt od tri godine za njegovateljicu. Rad sa starim ljudima. Kombinacija školovanje uz rad. Tri dana radiš, jedan u školu. Diploma i posao osigurani.
Jedan dan je na poslu zabolio zub pa su je poslali kući. Kad je ušla imala je što i vidjeti. Njen partner, njena ljubav bio je u njihovom krevetu sa nepoznatom mladom ženom. Kako će kasnije saznati, njegovom kolegicom s fakulteta i bivšom djevojkom. Njen svijet se srušio. Pala je na pod.
Ovo dvoje su se brzo snašli i nazvali hitnu. Sutradan se spakovao i nestao iz njenog života.
I tada je počelo. Stalno se ogledala u ogledalu. Iako je u stvarnosti njena figura bila sasvim u redu, nalazila je da je debela. Stalno je mislila da treba biti tanja!
Kupila je dvije mačke, koje bi joj navečer pravile društvo. Sa susjedima se nije željela družiti. Još manje sa muškarcima. U svom srcu smatrala se nedostojnom ljubavi.
Međutim, napredovala je na poslu. Kad je dobila diplomu dali su joj da vodi odjel. Pošto je bila stroga, i tražila perfekcionistički mnogo od onih kojima je bila šefica, organizacija ju je smatrala dobrim vođom odjela u staračkom domu. Sve više je pušila, a manje jela.
Dobro je zarađivala, a malo trošila. Stalno je imala osjećaj da ništa ne zaslužuje, da nije vrijedna da si nešto više priušti. Čak je smatrala da joj ni zubar nije potreban. Samu sebe je šišala. Otvorila je štedni račun, koji je rastao. Polovno auto je bio jedini luksuz koji je sebi dozvolila. Samo na mačke nije žalila novca. Kupovala im je najbolju hranu, redovno ih vodila veterinaru, kupala ih…
Jedno vrijeme je održavala kontakt sa braćom, ali se i to s godinama prorijedilo. Nisu joj se baš sviđale snahe. Svaki put kad bi braća počela pričati neku anegdotu iz djetinjstva ona je mislila da je to na njen račun. Ustvari, oni su bili još jedini koji su je dovodili u vezu s njenim sramotnim djetinjstvom.
Kad je majka umrla nije željela na sprovod. Još uvijek je bila puna srdžbe.
Poslije nekoliko godina na poslu, sve češće je dolazila u sukob sa mladim kolegama, jer je bila usporena i bez snage. Također kolege su često imale višu diplomu od nje i nisu akceptirati da im ona zapovijeda. Jedno jutro je pala u nesvijest na poslu. Pozvali su ambulantu i odvezli je u bolnicu. Dijagnoza: anoreksija. Život joj je bio ugrožen. Poslali su je u jednu specijalnu kliniku na oporavak. Vratila se s bolovanja malo deblja i smirenija.
Nakon nekog vremena, počela je poricati svoju dijagnozu. Kad bi je kolegice zabrinuto pitale zašto ne jede s njima, umjesto da u vrijeme pauze puši sama u nekom kutku ona bi razjareno i obrambeno vikala da to nije njihova stvar. I da prestanu tračati, jer su ljubomorne i žele je potisnuti sa njene pozicije.
Došlo je dotle da su je šefovi pozvali na razgovor. Nudili su joj otpremninu i bolovanje do kraja životu. Rekla je da uzima antidepresive i da je pod kontrolom liječnika. Ali njen izgled je dovoljno govorio. Bila je živi leš. Zadnjih godina na poslu, niko se više nije mogao sjetiti da ju je vidio da je nešto pojela. Samo je pila kavu i pušila. Kod kuće nije bilo drugih svjedoka osim mačaka.
Nakon što je prestala raditi zatvorila se u kuću i samo bi je susjedi viđali subotom kad bi sjedala u auto da ode kupiti cigarete, sokove i hranu za mačke.
Kad se poštansko sanduče prepunilo da je pošta ispadala iz njega jedna susjeda je pozvonila kod Anje. Ništa. Kad je policija odvalila vrata i ušla, zatekli su stravičan prizor. Tijelo su našli pored kreveta , ili ono što je od njega ostalo. Mačke su žalosno mijaukale a po cijelom stanu pod je bio krvav od njihovih šapica. Kad je nestalo hrane u njihovim posudicama, danima su jele svoju gazdaricu nakon što je ova preminula od gladi i iscrpljenosti.
Na bankovnom računu je pronađeno milion eura ušteđevine! Našli su i testament, sav novac ostavila je obližnjem Azilu za životinje.
Imala je četrdeset i šest godina.
O autorici:
Dragica Križanac je Hrvatica, rođena 1957 godine u Vitezu Bosna i Hercegovina, gdje je odrasla i završila srednju školu.
Završila je studij komparativne književnosti i bibliotekarstva na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, 1985. g.
U srednjoj školi i studentskim danima pisala je pjesme, koje su često čitane u Jutarnjem programu Radio Sarajeva.
Prije rata vodila je specijalnu biblioteku i dokumentacioni centar vojne industrije u Vitezu.
Od 1992 g. živi i radi u Amsterdamu.
Majka je dvoje odrasle djece.
Autorica se specijalizirala za kratku priču i poeziju.
Objavljuje kratke priče i poeziju u književnim časopisima i portalima u Hrvatskoj, Srbiji, Nizozemskoj, Njemačkoj i Bosni i Hercegovini.
Također, zastupljena u pet (međunarodnih) zbirki poezije i proze.
Piše kolumne za portal vitez.info
Objavila zbirku kratkih priča ‘Katarza’ u izdanju Matice hrvatske, tiskana u Mostaru ožujka 2021.
Pod pseudonimom Dragica Amsterdam vodi i uređuje fb književnu grupu ‘Literatura-lijepa rijec.