Priča za djecu i one koji nisu zaboravili da su bili djeca.
piše: Ruža Zubac-Ištuk
Obitelj Proljeće živjela je svake zime u visokoj, dugačkoj kupoli na razmeđu Zemlje i Neba. Bio je to lijepo uređen prostor, prozračan i topao, pun zelenila. Duž predvorja rasla su stabla u ogromnim loncima, a ispod njih mirisala je svježe pokošena trava. Stupce koji su držali visoke balkone, obmotale su ruže penjačice i razne biljke puzavice. U vrtu su se šepurili paunovi.
Članovi obitelji Proljeće nisu izlazili iz kupole jer nisu podnosili niske temperature, zimske smrzavice, snijeg i led, posebice ledene kiše osim najmlađega člana Proljećka. On je obožavao zimu.
Jednog jutra probudio se Proljećko u postelji od paperjastih latica, protrljao dlanovima oči pa iskočio iz kreveta. Dan je bio tmuran, ali to mu nije smetalo da otvori prozor i pozdravi pahuljice koje su lepršale nadohvat njegovih ruku. Kristalnom bjelinom zvale su ga van. Nije oklijevao. Otrčao je u kupaonicu, umio se kapljicama rose pa požurio poljubiti baku i popiti napitak koji mu je pripremala svako jutro od ljekovitog bilja.
– Obuj tople papuče – savjetovala mu je – zima nam još puše za vratom.
– Zar ne vidiš da sam obuo visoke čizme? Idem van družiti se s pahuljicama i uživati u zimskim radostima – odgovorio je ushićeno dječak.
– Dijete, zima i zimske radosti, kako ih ti zoveš, nisu naši prijatelji. Nitko od tvojih predaka nije uživao u njima. Naprotiv…
– Meni jesu. Dok se tata ne vrati iz toplih krajeva i ne preuzme od zime tromjesečno upravljanje prirodom i ljudima, uživat ću u igri. Mogla bi i ti da se toliko ne bojiš iznenađenja.
– O, izrode slatki, – doviknula je za unukom baka jer je Proljećko već bio na vratima majčine radne sobe.
– Mama, gledaj! – vikao je kao da se nalazi u pustinji, a ne na ulazu u prekrasno uređen radni prostor svoje majke. Čim ga je pogledala, žurno je poljubio svoj dlan pa s njega otpuhnuo poljubac prema majci.
– Hvataj! Žurim! Dok još ima snijega, idem uživati u ljepoti pitomih krajolika!
– Hvataj i ti! – uzvratila je majka poljupcem za poljubac. –I čuvaj se!
– Evo, stavljam tvoj poljubac u džep. Ako se nađem u nevolji, poslat ću ga po tebe.
– Ova današnja djeca… – ponosno je rekla gospođa Proljeće pa nastavila raditi. Željela je sve poslove isplanirati, organizirati, pripremiti dok joj se muž ne vrati s višemjesečnog seminara o zaštiti prirode od elementarnih nepogoda. A i preseljenje iz kupole u prekrasne krajolike bio je njezin zadatak.
Baka je unukove izlaske doživljavala s dosta straha i brige. Dok je pokušavala pronaći riječi kojima bi ga odgovorila od namjere, dječak je već bio vani. Hladnoća mu je dodirivala obraze, štipala nos; vjetar poigravao s čuperkom kose koji mu je virio ispod kape. Proljećko im se blago smješkao šireći ruke. Želio je zagrliti cijeli svijet.
Radujući se svakoj pahuljici koja mu je sletjela na dlan, nije ni zamijetio da silazi niz obronke i primiče bijelim krajolicima u dolini. Nije zamijetio ni smrznuti potočić ispod visokih smetova snijega. Ali zamijetio je da se ispod svake njegove stope snijeg pretvara u tekućinu.
– O, ne! Buđenje prirode nije moj posao, nego moga oca – počeo je negodovati. –Ja sam samo htio sići u dolinu, okupiti svu djecu i s njima praviti velikog, velikog Snjegovića. Zašto mi se to događa? Ništa nisam nepromišljeno učinio – pravdao se Proljećko suzicama koje su počele kvasiti njegovo lice.
– Neznani dječače, postoje i proljetne radosti – šapnula mu je vitka, mlada smreka. –Evo, s mojih leđa otopio si bijeli teret pod kojim sam danima jedva disala. Hvala ti do neba, konačno sam opet zimzelena, odnosno zelena.
– I ja sam sretna što više nisam samo lukavica u zemlji, već ljepotica bijela lica – pohvalila se visibaba. Kad je shvatila da u ushitu radosti sama sebe hvali, postiđeno je sagnula glavu koju više nije mogla podići i pogledati Proljećka u oči. Nije ni morala, Proljećko je uživao u njezinoj ljepoti. Uživao je i u mirisu i ljepoti bezbrojnog proljetnog cvijeća, potocima koji su nenadano zažuborili, zelenilu stabala, cvrkutu ptica, kreketanju žaba, blejanju jaganjaca… Bio je neopisivo sretan dok je gledao ljude kako zadovoljno obrađuju svoja plodna polja.
Proljećkov otac vratio se s puta jako zabrinut zbog kašnjenja. Znao je da ljudi i priroda ne vole kada smjena godišnjih doba kasni jer im to otežava normalan život, ugrožava opstojnost. Čim je izišao iz letjelice, požurio je preuzeti vlast od zime i pokušati nadoknaditi propušteno, ako se još što uopće moglo nadoknaditi. Nije namjeravao opravdavati se da su elementarne nepogode na drugoj zemljinoj polutki uzrok njegovog kašnjenja jer je znao da to prirodu ne zanima.
Ali, gle! Ispred njega prostrla se slika zelenila. Život je bujao u njoj. U sred proljetne ljepote stajao je njegov sin. Kad je opazio oca, ustuknuo je oborivši pogled.
– Nisam kriv, sve se dogodilo samo od sebe – pokušao je objasniti kad ga je otac zazvao imenom.
– Proljećko moj, ništa se ne događa samo od sebe – rekao je otac grleći sina – samo ponekad toga nismo svjesni.
-Znači li to da se ne ljutiš na mene?
– Sine, ponosim se tobom. Postao si mladić dostojan svojih predaka. Uspio si izići iz kupole na vrijeme i umjesto mene probuditi prirodu nakon zimskoga sna. To je za člana obitelji Proljeće velika čast, ali i odgovornost – ne zaboravi.
– Znaš da neću zaboraviti! – vikao je dječak toliko glasno da je njegov glas odjekivao dolinama i planinama. Potom je prišao ocu, poljubio ga pa odjurio ispričati mami i baki radosnu vijest.
– Ne postaje se očevim zamjenikom svaki dan – rekla je ozbiljno baka. –Događaj stoljeća mora se svečano proslaviti. Ali, prije slavlja preobuj se. Smiješno izgledaš u tim visokim čizmama, kao da si izrastao iz njih.
– O, bako, bako, nisi morala baš toliko biti iskrena – rekla je Proljećkova majka uživajući u sinovom osmijehu i ponosu cijele obitelji.