In memoriam: Jakša Fiamengo (1946. – 2018.)
tekst: Vanja Škrobica
Kako se zauvijek oprostiti od svog sugrađanina, novinara, kazališnog kritičara, pjesnika, akademika… ? Kako se oprostiti od Jakše Fiamenga dobitnika pedesetak nagrada i priznanja…?
Neću se ovdje osvrnuti na Fiamengov novinarski i kazališno kritičarski rad, zaustavit ću se na onoj njegovoj tzv. „lako-glazbenoj poeziji“ i popularnoj klapskoj pjesmi koja je, dijelom zahvaljujući i Fiamengu, „ušla među narod“.
Zato je vijest o odlasku Jakše Fiamenga u tišini zaustavila brojne klape širom Hrvatske i mnoge pjevače dalmatinskog izričaja.
Zastali su za tren svi koji su Fiamenga doživljavali kao „našeg“, „domaćeg“. Jer postoji li netko tko ne zna pjevušiti barem par njegovih stihova: „Infiša san u te“, „Karoca gre“, „Sutra će te ponit“, „Ostavljam te samu“, „Anđele moj“, „Rojena valo“… A tek „Nadalinu“?!
Fiamengo je vrlo uspješno surađivao s Runjićem, Dvornikom i Oliverom… Zapravo Fiamengo je surađivao s publikom, a ona je surađivala s njim. Opjevao je Dalmaciju sa svih banda (strana) i u svim stađunima (sezonama), njezine vale (uvale) i partence (odlaske)… Stihovima je slavio ljubav, tugovao za vaporima (brodovima), blagoslivljao život uz more i živio je za more…
Njegovo pjesništvo po motivima, strofičnosti i rimi, nesumnjivo, stoga, kulturološki pripada Mediteranu. On se od te pripadnosti nije distancirao, nije se izolirao. Dapače! Pripadao je svima jer je u sebi ćutio neuništivu potrebu za pisanjem (poezijom/pjesmom). Pjesma zna biti poput prijatelja, ljubavnice ili molitve: molitve zahvale i slave, molitve očaja i opraštanja, čežnje za rodnom (u)valom, maestralom, težakom i ribarom…
Marina Cvetajeva jednom je rekla da pjesme moraju biti neprekidna, nasušna potreba (…) jer čovjek mora biti osuđen na pjesmu kao vuk na urlikanje i (tek) tada je on pjesnik. Fiamengo nije urlikao, nije galamio, a ipak je bio pjesnik. Nije patio od teške metafore – bio je jednostavan, nije težio bolnoj kontemplaciji – bio je realan, nije provocirao erotičnost – cijenio ju je, a nije gradio ni nerazumljive misaone konstrukcije samo da bi slušatelje/publiku/čitatelja/kritičare zadivio … A bio je pjesnik!
Hvala Ti, Jakša, za verse kojima si pojačao naše sretne trenutke ili si ublažio bol kad je trebalo. Samo me muči zebnja: što ćemo učiniti s Tvojom ostavštinom? Hoćemo li je znati čuvati i dovoljno cijeniti? Ne sumnjam da se i dalje neće pjevati tvoje pjesme (jer, na žalost, rijetko se čitaju ičije pjesme poezije).
Adio, naš Jakša, čekaju Te negdje u plavim, ovoga puta u nebeskim, prostranstvima brojni prijatelji: Runjić, Popadić, Dvornik i Oliver… I nismo sad u Omišu na festivalu klapa, nismo na večeri poezije… Ne čuje se pljesak… Opraštamo se od Tebe. U tišini? Ne! Pjesmom! Zašto se ipak osjećamo izdanima, prevarenima? Zašto nam život oduzima one koji su nam bili dragi, koji su bili „naši“ iako ih nismo u životu stvarno upoznali?
Kad umire čovjek, upali se nova zvijezda na nebu. Kad umire pjesnik, umire i jedan dio duše svih pjesnika. A opet – ne umire nikada jer smrt ne smije biti jača od pjesme.
. I parafraziram: „Smrt je, evo, upravo završila.”„Ustaj, Jakša, vječnost je, evo, počela!“