JAPAN

O čemu je riječ
piše: Žarko Delač

Katastrofalan potres koji je pogodio Japan trebao bi biti poticaj odgovornima u našoj državi da se suoče s istinom i javno priznaju kako bi mi u sličnoj situaciji bili potpuno bespomoćni. Pri tome u prvom redu mislim na rad i organizaciju naše Službe civilne zaštite i spašavanja. Naime naš sustav civilne zaštite nije se raspao …on nažalost  već 20 godina pravno niti ne postoji. Zbog toga mi nije jasno što se obilježava i koji su razlozi sa slavlje Dana civilne zaštite u Hrvatskoj koji se uzgred rečeno 1. ožujka . Stoga o Civilnoj zaštiti, o nečemu što ustvari pravno i ne postoji ne možemo diskutirati, iznijeti svoje pohvale, prijedloge ili komentare. Jedino možemo žaliti za onim ne tako davnim vremenima kada je veliki broj građana imao kod sebe između ostalog zaštitnu opremu, komplet za prvu pomoć, tablete za dezinfekciju vode i plan javljanja u slučaju potrebe. I naravno sve se to kroz redovite vježbe provjeravalo.
Čini mi se da smo taj sustav brže bolje proglasili tekovinom socijalizma i jednostavno ukinuli, a ništa novo nismo uveli. Bojim se da previše nade polažemo u profesionalce umjesto volontere. Uzdamo se u našu vojsku, policiju i vatrogasce koji su zaokupljeni svojim problemima i brigama oko materijalnog opremanja i organizacije. Ustrojavanje službe 112 samo je jedan od pokušaja promjene ovakvog stanja bez jasne vizije, sustava i koncepcije.
Ako smo zahvaljujući inventivnosti i improvizacijama porazili neprijatelja u obrambenom Domovinskom ratu sigurno je da se takav pristup ne može primijeniti u slučajevima ublažavanja posljedica od ekoloških katastrofa. Slična je situacija i u ostalim segmentima društva tj. izradi i provedbi gospodarskih, energetskih, turističkih i inih planova koji su većinom kratkotrajni i podložni političkim promjenama i pojedinačnim interesima.
Usporedbe radi u Norveškoj već godinama postoji plan kojim je 2014 godina definirana kao godina zabrane upotrebe fosilnih goriva u prometu. Ili kolika će biti proizvodnja vjetroenergije u Njemačkoj narednih 20 godina. I da ne navodim dalje primjere ne samo iz područja energetike. Za to vrijeme naši nuklearni, naftni ili ugljenarski lobiji vode brigu o samo uskim partikularnim  interesima. Stoga ne čudi da termoelektrana u Plominu proizvodi čistu električnu energiju za potrebe Njemačkih potrošača od visokosumpornog i ekološki neprihvatljivog ugljena.
Da postoji ozbiljna Strategija razvoja Hrvatske sigurno do toga ne bi došlo. Ne mislim pri tome na Strateški okvir za razvoj iz 1996 godine koji predviđa ove godine gospodarski razvoj između 6 i 7 %!? Ili pokušaj Matice Hrvatske koja je 1994 godine objavila Hrvatski nacionalni program u obliku zbornika radova 68 autora. Kada je riječ o vrlo značajnom segmentu identiteta i promidžbe Hrvatske bilo je pokušaja s izradom studije Europska Hrvatska u Europskom zrcalu. Pokušaja je bilo ali rezultata baš i ne. Kako to presjeći i na koji način?
Jedini je izlaz u podređivanju općedržavnih nadstranačkim interesima i prioritetima te vladavini struke i znanja, a ne političke podobnosti. Stručni planovi, studije, analize, i slični strateški dokumenti nedostaju nam na svim razinama i svim nivoima državne hijerarhije. Uz to ako i postoje problem je u njihovoj praktičnoj provedbi. Uzdati se u sreću i očekivati kako će to netko učiniti umjesto nas opasna je iluzija koja nas svakim danom sve više i više vodi u propast. U carstvo neznanja i siromaštva umjesto novih tehnologija, napretka i bogatstva. Stoga bi nam stupanj organiziranosti, opremljenosti i funkcioniranje državnog aparata u Japanu koji ovih dana proživljava veliku katastrofu trebao poslužiti kao primjer.
Bojim se da će približavanjem parlamentarnih izbora ove teme ponovno biti u drugom planu, a priroda sigurno neće čekati završetak izborne kampanje. Vremena za isprobavanje i eksperimentiranje kao ni razloga za opravdanje više nema.