piše: Marija Juračić
Ne, ne pišem o školama čiji su učenici dobili tablete, jer oni su samo sredstvo rada.
Pišem o sadržaju školskih programa koji su tako koncipirani kao da na kraju osnovnoškolskog učenja trebaju stvoriti potpune intelektualce. Ili neznalice? Vi odlučite.
Ne znam, sjećate li se kako sam vam pričala da je moj unuk želio tužiti državu. Zbog škole. Zbog toga što se rodio pametan, a ona ga zatupljuje, ne da mu disati. Silom ulijeva u njega neke nerazumljive sadržaje koji se onda iz njega izlijevaju kao iz prepune čaše.
Kaže nam malac da su roditelji njegovih prijatelja posve skrenuli, jer svojoj djeci zabranjuju osnovno pravo djeteta na igru. Sve zbog štrebanja nečega što ni 90% profesora ne zna, ako nisu te struke. Veli da im je matematičarka za vikend darovala tridesetak zadataka gradiva koje je objašnjavala petnaestak minuta, bez uvježbavanja, bez dodatnih tumačenja.
Kaže nam i da takozvana “pametna ploča”, o kojoj svi pričaju s dubokim poštovanjem, postaje obična blesava ploča, jer na nju biologičarka preslika pedeset pitanja koja učenici prepisuju u bilježnicu, kako bi na njih kod kuće mogli napisati odgovore.
Onda malo zastane i izvali nešto što ja već odavno mislim, a možda sam to negdje glasno i izrekla. Kaže da mu se čini da mnogi profesori jednostavno na nastavnom satu prepričavaju svoj studij. Slažem se s unukom kojem svi polako krademo djetinjstvo, a da vam zorno pokažem o čemu se radi, dat ću vam primjer iz moje struke.
Dakle, vi znate da su povratni glagoli oni koji uz sebe imaju povratnu zamjenicu se. Mislite da je dovoljno izverglati definiciju i prepoznati glagol u rečenici. Vama je možda dovoljno, ali učeniku šestog razreda osnovne škole nije. On mora znati da se ti glagoli dijele na prave, neprave i uzajamnopovratne. Nije na odmet znati da se ti posljednji još zovu recipročni.
Sada mislite da su te činjenice za vašeg dvanaestogodišnjaka nepotrebne, ali tu priča ne staje. On mora znati stvar i objasniti. Zbog logike, zbog razvoja mišljenja, ali neće razmišljati jer ga već čeka onih trideset zadataka iz matematike i pedeset pitanja iz biologije, pa… pa…
Pa kad on ne želi naučiti, naučite vi. Nećete? Ne treba vam to u životu? Možda ipak zatreba za neki kviz znanja pa tjerajmo do kraja. Ovako je to otprilike objašnjeno u udžbenicima.
Radnja pravih glagola vrši se na vršitelju radnje, što znači da je subjekt ujedno i objekt (hvaliti se, čuvati se, brijati se…)
Uzajamnopovratni glagoli su oni čiju radnju vrši nekoliko subjekata uzajamno (dogovoriti se pogledavati se, rječkati se ).
Nepravi su svi ostali, ali i oni imaju svoju podjelu…
No, vidim da ste već nervozni pa vas neću njima daviti.
Sve se bojim da će moj unuk uskoro morati uspoređivati ponašanje našeg povratnog glagola s onima u drugim slavenskim jezicima, morati znati njihov aktivni i pasivni oblik, pa za domaću zadaću napisati cijelu disertaciju.
Boli glava? Koga briga? Uzmite i vi tablete. One iz apoteke. Hrvati ih već masovno koriste. Zbog škole.
A da ne bih samo kritizirala bez valjanih prijedloga, evo, predlažem da svi sastavljači školskog programa moraju položiti ispit iz kompletnog sadržaja tog školskog programa, jer jedino tako će shvatit koji obim nevažnih podataka utrpavaju u glave naših učenika i time zatiru u njima radost učenja.
Da, dobro ste čuli. Učenje može biti i radost.