Pjesma “Nepomično more” pohvaljena je na ovogodišnjem Petrarca Festu, festivalu poezije koji se tradicionalno održava u Zagrebu u čast oca soneta F Petrarce.
Marija Juračić
Sanjala sam opet neka crna jedra
kormilo je prazno i samo se vrti
nepomično more, bez zvuka, bez vjetra
korak do ničega, do pakla, do smrti.
Nema ni zvijezda, nema niti ptica
misli nekud bježe, traže malu luku
okrutna je tama, samo izmaglica
u prazninu tmine pružila sam ruku.
Ti pališ svijeću, gledam te kroz tminu
naše davne riječi ugarci su duše
a ljubav je naša prešla u tišinu.
Kao tihi lahor što daljinom puše
stvorit ću sama u zanesenoj glavi
zvijezde na nebu, maslačak u travi.
Pjesma je super i sadržajem i formom, pjesnička poslastica 🙂