ODMORI SE, ZASLUŽIO SI

In memoriam:  Ivo Gregurević (1952. – 2019.)

tekst: Vanja Škrobica

Hrvatski glumac Ivo Gregurević rodio se u skromnoj obitelji u Donjoj Mahali kraj Orašja u BiH. Već je u djetinjstvu otkrio svijet glume i obožavao je kaubojske filmove pa je sa svojim vršnjacima i mještanima „postavljao“ predstave.

Po završetku srednje škole upisao je Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, a prvu značajniju ulogu, provincijalca zaposlenog u Njemačkoj, imao je 1977. u filmu „Ne naginji se van“ B. Žižića. Iste godine igrao je i u Vrdoljakovoj „Mećavi“.

Sjajno je tumačio baš grube, provincijalne, priproste  i samo naoko nezanimljive, bezlične, blijede likove, primjerice: otmičara u „Osuđenima“ Z. Tadića, konduktera u „Kraljevoj završnici“ Ž. Tomića ili istražitelja u „Životu sa stricem“ K. Papića. No to su zapravo bile karakterne uloge i mnogi ga pamte baš po njima, po rubnim, ruralnim likovima koji, samo naoko, nikome i nikamo ne pripadaju. No on je jednako važno gledao na svaku svoju ulogu, glavnu i onu sporednu. I pored stotinjak koliko ih je igrao na velikom i malom ekranu, u teatru, često je skromno (ili samozatajno)  isticao samo nekoliko uloga koje su, po njegovom sudu, zaista bile velike. Kritičari izdvajaju maestralni lik razbojnika i ljubavnika u „Čarugi“ (1991.) koji je Gregurevića uzdigao među velikane hrvatskog glumišta.

TV je moćan medij i Gregureviću je donio simpatije i poštovanje široke publike poglavito kroz uloge Netjaka u seriji „Velo misto”, državnog službenika Marka Kosmičkog u TV seriji „Odmori se, zaslužio si“, a. izuzetni talent dokazao je i u seriji „Počivali u miru“.

Činilo se da je iz nekog razloga izbjegavao medije, još rjeđe je davao intervjue. Jednom je rekao da je gluma jedino ono što zna, što ga u životu zanima i što ga obvezuje prema publici.„Želim da me pamte isključivo po ulogama. Nemaju me po čemu drugome pamtiti“, kazao je.  Nagrađivan je na brojnim festivalima, primio je i najprestižniju nagradu Vladimir Nazor, niz pulskih Arena za glavne i sporedne muške uloge, te nagradu Pedeset godina za pola stoljeća neprekidnog rada u hrvatskome filmu. Umirovljen je kao prvak zagrebačke Drame HNK čiji je član bio od 1986. No nikad nije zaboravio svoje Orašje. „Crveni tepisi“ kojima je u mnogim prigodama prolazio, nisu zamijenili djetinjstvo u Donjoj Mahali. Možda se upravo zato htio odužiti rodnom kraju kad je u Orašju 1995. utemeljio Dane hrvatskog filma.

Čini se da se Ivo nije puno trošio gradeći uloge i izjavio je da nikad ne igra sebe („Sve to samo gluma…“). Upravo suprotno, studiozno ih je analizirao, specificirao i učinio svaki lik posebnim. Kroz njih nas je učio onim vrijednostima koje je usvojio u djetinjstvu: skromnosti, jednostavnosti, snazi, čestitosti, strpljivosti, a te vrijednosti su možda veće i od same umjetnosti. Neki glumci ne mogu se osloboditi lika koji ih je proslavio. Gregurević je igrao mnogo jakih uloga, ali ih se uspješno oslobađao. Vjerujem da je u svima njima ostalo nešto gregurovićevsko, nešto što nije scenaristički i redateljski planirano.

Hrvatski književnik Miro Gavran jednom je izjavio da kad umire glumac, umiru sve moguće podjele uloga u kojima je još mogao zaigrati…

Mnogi glumci umru, a da ne uspiju odigrati svoju životnu ulogu. Ivo Gregurević ih je odigrao nekoliko i otišao je, iznenada, u tišini.