tekst: Štefica Vanjek
Gledam jučer vijesti, svuda oko nas snijega kao u priči. Mogli bi ga Austrijanci i ostali zameteni izvoziti, recimo u Australiju gdje se kuhaju od vrućine.
Nas Hrvate kao da i godišnja doba zaobilaze, ili na ne baš uobičajenim mjestima dolaze ne bi li nam barem vrijeme sveli u neku normalu kad nam je već sve što je dobro na dnu ljestvice a prednjačimo na prvim mjestima u lošem, ne moram ni slušati rezultate istraživanja znam i bez toga gdje spadamo.
Puna još pozitive zbog boravka mojih gastarbajtera doma, gledam kolone automobila na graničnim prelazima koji hrle na skijanje, i ne znam bi li bila sretna što nisam tamo ili tužna zbog toga što si to ne mogu priuštiti?
Tužna svakako nisam jer gledajući snježne oluje na skijalištima, ljepše mi je biti doma, u poznatom i toplom, nego biti zametena negdje u nepoznatom, i još k tome s debelim minusom na računu zbog toga. A to bi bio poveći minus, zaključujem gledajući emisije o cijenama iznajmljivanja, a na kupovinu rekvizita za skijanje zavrti mi se u glavi. Tu su još sarme, grah i sve ostalo što se nosi da bi se utažila glad i žeđ nakon iscrpljujućeg skijanja…Ma, ja ni ne znam što se sve nosi jer nikada nisam bila na skijanju osim s djecom iz vrtića na zimovanju.
Iskreno, nemam ni želju ići ovako ukočenih zglobova i lošeg vida, samo bi se mučila, a možda i polomila pa bi uz onako paprene cijene boravka morala dodatno platiti i liječenje, a za muku rate kredita uredno bi svaki mjesec stizale na naplatu.
Moram priznati, malo me je i strah uzeti bilo kakav kredit jer sam gledala guvernera HNB-a i ozbiljno shvatila upozorenje. Ne želim u skupinu blokiranih jer meni nitko nikada nije nikakav dug oprostio pa ne bi ni ovaj.
Kako bilo da bilo, naužila sam se ja u djetinjstvu mećava, snjegova, smetova i neproprćenih puteva za dva života, jer u mom djetinjstvu nije bilo školskih autobusa koji su na svakih sto metara kupili djecu da se ne bi ne daj bože, izmučili hodajući. Prehodali smo mi djeca svaki dan po osam kilometara preko polja i kroz šumu do škole, i nije nam to bila tlaka makar su nas šibali vjetrovi, a snijeg nije kopnio četiri mjeseca, mi smo sve pretvorili u zabavu.
Da ne bi netko pomislio da sam za to da bude i danas tako, ne daj bože! Imam i ja unuke koji kad im to pričam ne vjeruju. Jednom, ako poživim, a oni porastu, provest ću ih stazama svoga djetinjstva… Malo me samo uhvatila nostalgija potaknuta bjelinom snjegova. Sjedim i razmišljam, što bi ja odabrala za zimovanje gledajući ove popularne destinacije, Sljeme bi bila moja najdalja destinacija za hodanje po snijegu jer sam za skijanje omatorila, a ako mi se ne bi dopalo auto je na parkiralištu i lova bi ostala u džepu.
Nakon vijesti o nevremenu i nedaćama koje je proizveo snijeg, gledala sam sjajnu reportažu sa Zanzibara i njegovih rajskih plaža. E, tamo ću ja kada dobijem na lotu, a znam da će to biti nikad, jer škrtica kao ja ne igra igre na sreću, vjerujem samo u sreću koju sama stvorim.
Ostajem se grijati i siću čuvati za poznatu plažu i ljekovito blato koje će nadam se pomoći ovim moji prehlađenim kostima. Snjegove ću gledati samo na dvorištu i telki, i to će mi biti sasvim dosta ako budem morala lopatati.